Vladimir Stančić

Hrvatski psiholog i defektolog (Zagreb, 19. VI. 1923 – Zagreb, 12. II. 2000). Diplomirao psihologiju i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1950., doktorat defektologijskih znanosti stekao 1975. na Fakultetu za defektologiju u Zagrebu. Radio kao gimnazijski profesor (od 1950) i u Savjetovalištu za izbor zanimanja (od 1958) u Varaždinu. Od 1962. na Visokoj defektološkoj školi (od 1973. Fakultet za defektologiju), gdje je osnovao Katedru za specijalnu psihologiju; od 1971. izvanredni profesor, od 1976. do umirovljenja 1991. redoviti. Objavljivao ponajviše s područja razvoja teorijskih i metodoloških pristupa edukaciji i rehabilitaciji osoba s teškoćama u razvoju te socijalne adaptacije slijepih. Dobio više nagrada i priznanja za unaprjeđenje profesionalne orijentacije i za znanstveni rad u području odgoja, obrazovanja i rehabilitacije osoba sa smetnjama u razvoju. Značajniji radovi: Adaptivni potencijal i integracija slijepih (1981), Djeca s teškoćama u razvoju u redovnoj školi (1985), Oštećenja vida: biopsihosocijalni aspekti (1991), Promišljanja o edukacijsko-rehabilitacijskoj znanosti (2001).