Guillaume Apollinaire

Guillaume Apollinaire (pravo ime Wilhelm Apollinaris de Kostrowicki), francuski pjesnik (Rim, 26. VIII. 1880 – Pariz, 9. XI. 1918). Sin majke Poljakinje i oca Talijana, koji ga nije priznao. Čitavo mu je stvaralaštvo obilježeno fantazijama na temu identiteta i maske. Privlači ga ideja kozmopolitizma i kulturne, osobito jezične razlike. Najveći francuski pjesnik početka XX. stoljeća. Oko sebe je okupio A. Bretona, L. Aragona i Ph. Soupaulta, koji su poslije osnovali nadrealistički pokret. Uvelike je zaslužan za raskid sa simbolističkim naslijeđem. U kritičkom radu Slikari kubisti (Les Peintres cubistes, 1913) brani avangardnu umjetnost. Piše i novinske članke i kronike; suosnivač je revija Le Festin d’Ésope (1903–04) i Les Soirées de Paris (1912–14).

Objavljuje nekoliko erotskih i humorističnih romana te poetsku prozu Čarobnjak koji propada (L’Enchanteur pourrissant, 1909), nadahnut srednjovjekovnom legendom. Najvažnije su mu zbirke pjesama Alkoholi (Alcools, 1913) i Kaligrami (Calligrammes, 1918), u kojima istražuje skrivenu stranu stvarnosti, osjetilnoga svijeta, otkriva čudesno u svakodnevici. Nastoji stvarati nove oblike izraza, razlamati uvriježene pjesničke forme, u jezik upisati iracionalno. Nakon ranjavanja u I. svjetskom ratu objavljuje zbirku novela Umoreni pjesnik (Le Poète assassiné, 1916). Piše i nadrealističku dramu Tirezijine sise (Les Mamelles de Tirésias, 1917), te Boju vremena (Couleur du temps, 1918), lirsku dramu na temu rata, ljubavi i smrti. Čak i njegovi kroničarski i kritičarski radovi odaju osebujan pjesnički duh. Stvorio je jedinstven stilistički inventarij spajajući mitološko s elementima moderne civilizacije, bogatu kulturnu građu s jezičnim začudnostima. Snažno je obilježio umjetnički život Francuske između 1905–20. te modernu poeziju uopće. Među mnogim posmrtno objavljenim djelima ističu se nedovršeni autobiografski roman Žena koja sjedi (La Femme assise, 1920) te zbirke pjesama Sjena moje ljubavi (Ombre de mon amour, 1947) i Sjetni vrebač (Le Guetteur mélancolique, 1952).