Homer

Homer (grčki Ὅμηρος, Hómēros) je bio grčki epičar (VIII. st. pr. Kr.). S iznimkom nekolicine helenističkih filologa, sveukupna antika držala je Homera autorom najstarijih tekstova grčke književnosti, epova Ilijade i Odiseje. Iz mnogobrojnih kasnih biografija nemoguće je izlučiti pouzdanu povijesnu jezgru; moderna kritika na temelju arheoloških, kulturoloških i jezičnih indicija s visokom suglasnošću datira epove u drugu polovicu VIII. st. pr. Kr.: Ilijadu oko 750., Odiseju oko 725. S obzirom na to da u spjevovima prevladava jonsko narječje, pretpostavlja se da je Homer bio podrijetlom Jonjanin; u spekulaciji o rodnome mjestu, maloazijska Smirna i obližnji otok Hij uživaju stanovitu prednost.

Sumnja u povijesnost Homerove osobe i njegovo autorstvo dvaju spjevova javila se u XVII. stoljeću (François d’Aubignac), a ojačala u XVIII. stoljeću (Giambattista Vico, Ignjat Đurđević), kada je i kulminirala u radu Friedricha Augusta Wolfa (Uvod u Homera – Prolegomena ad Homerum, 1795). Od tada se u homerskoj filologiji zapodjenula žestoka rasprava tzv. analitičara, koji su poricali mogućnost da je bilo koji od epova djelo jednoga autora, i unitarista, koji su branili jedinstveno autorstvo Ilijade i Odiseje, ili pretpostavljali zasebnoga autora za svaki ep. Novo svjetlo u tu raspravu unijelo je 1930-ih otkriće američkog filologa Milmana Parryja o usmenome značaju Homerova pjesništva, koje je dalo uvjerljive odgovore na neke od prigovora analitičara, kao što su ponavljanja dijelova stihova, cijelih stihova ili ulomaka.

Po svemu sudeći, Homer je bio jedan od aeda koji je, poput južnoslavenskih guslara što ih je proučavao Parry, gradio repertoar preuzimajući pjesme od starijih pjevača. Njegova je inovacija morala biti u tome što je mjesto pjesama uobičajene duljine, namijenjenih za jednokratan nastup, uspio osmisliti priče koje su plijenile pozornost slušatelja i onda kada su bile izvođene u nastavcima (za izvedbu Ilijade potrebno je oko dvadeset sati – četiri ili pet dugih večeri). Pritom je, poput svih usmenih pjesnika, kombinirao pamćenje i improvizaciju: ono što je čuo od drugih pjevača oblikovao je s pomoću stečene zalihe formula, tipičnih prizora ili tema.

Nastale na pragu grčke i sveukupne europske književnosti, Ilijada i Odiseja zacijelo su najčitaniji nesakralni tekstovi zapadne civilizacije. No njihova golema utjecajnost nije posljedica samo kronološkoga prvenstva nego i jedinstvene estetske vrijednosti. Grci su u njima gledali nedostižne književne umjetnine, ali i vrelo najraznovrsnijih znanja: mitoloških, teoloških, etičkih, jezikoslovnih, povijesnih, geografskih, prirodoznanstvenih, pa su im zarana namijenili središnji položaj u nastavnom sustavu.

Rimska književnost započinje prijevodom Odiseje, a do samoga kraja poganske antike Homer je u njoj najtrajniji orijentir. Na Zapadu je u srednjovjekovlju recepciju Homera ometala jezična zapreka, a u ranome novovjekovlju utjecajni poetičari, poput Scaligera, pretpostavljali su mu Vergilija. Kao kanonski autor Homer je ponovno otkriven u XVIII. stoljeću, ponajprije u Engleskoj (Alexander Pope, Robert Wood) i Njemačkoj (Gotthold Ephraim Lessing, Johann Gottfried Herder, Johann Wolfgang Goethe, Friedrich Schiller, Johann Joachim Winckelmann). Od Hrvata, Ilijadu je na latinski prepjevao Dubrovčanin Rajmund Kunić (1776), Odiseju njegov mlađi suvremenik i sugrađanin Bernard Zamanja (1777), a oba spjeva na hrvatski Tomo Maretić (1882–83).