Slavko Mihalić

Hrvatski pjesnik (Karlovac, 16. III. 1928 – Zagreb, 5. II. 2007). Završivši realnu gimnaziju u Karlovcu, radio kao tehnički crtač, novinar Borbe u Zagrebu i Beogradu (1947–51), zatim Omladinskoga borca, Horizonta, Novina mladih i Ličkih novina. Bio je jedan od pokretača književnog lista Tribina 1952., urednik Književne tribine, jedan od urednika Telegrama te urednik u Lykosu. Pokrenuo je reviju Most (glavni urednik 1966–72), a 1987–2006. bio glavni urednik Foruma. Redoviti član HAZU-a od 1991., a 2001–06. predsjednik Društva hrvatskih književnika.

Pišući isprva tradicionalistički, prvom zbirkom od 12 pjesama Komorna muzika (1954) predstavio se kao egzistencijalistički pjesnik i pripadnik naraštaja krugovaša. I u zbirkama Put u nepostojanje (1956), Početak zaborava (1957) i Darežljivo progonstvo (1959) prevladava motiv osamljenosti i ugroženosti pojedinca. Razvijajući sve naglašenije egzistencijalističke teme krhkosti čovjekova bića u graničnim stanjima smrti, tjeskobe, straha, otuđenja, nemoći, neuspjeha, sumnje i defetizma, ostvario zbirke Godišnja doba (1961), Ljubav za stvarnu zemlju (1964), Posljednja večera (1969) i Vrt crnih jabuka (1972). Među pripadnicima krugovaškoga naraštaja bio je najodređeniji u stajalištu prema kontekstu poezije, naglašavajući nužnost odluke kojom čovjek izabire svoju sudbinu. Nakon Hrvatskoga proljeća zaokupljenost povijesnim prilikama očituje se mračnom skepsom i cinizmom ispunjenim zlim slutnjama (Klopka za uspomene, 1977; Pohvala praznom džepu, 1981; Tihe lomače, 1985; Iskorak, 1987). Podudarno s povijesnim promjenama u Hrvatskoj 1990. opći tonovi u pjesmama postali su svjetliji, a pojavljuju se pozitivni motivi iz reda stvari u životu te izvorno rodoljubno pjesništvo: Mozartova čarobna kočija (1991), Zavodnička šuma (1992), Karlovački diptih (1995), Približavanje oluje (1996), Močvara (2004) i dr. Cjelokupno Mihalićevo pjesništvo obilježava refleksija o egzistenciji pa otud proizlazi i stopljenost emotivnog i intelektualnog u njegovim pjesmama. Strukturirane su začudnim povezivanjem prividno suprotnih, ali dubinski usklađenih asocijacija, emocija i misli, pa njihova koherentnost i proizlazi iz neprestane igre suprotnosti i načelne antidoktrinarnosti. Poruka i spoznaja tih pjesama nastala je na svojevrsnom viđenju rasapa sustava vrijednosti te posljedična dvoznačnost i višeznačnost izraza povećavaju informativnost teksta. Slikovitost proizlazi iz konkretizacije ideja, a asocijativnost je strogo logički i psihološki motivirana. Ritam je govorni, usklađen s neočekivanim misaonim bljeskovima, tj. podređen smislu cjeline, potvrđujući i na formalnom planu Mihalićevu modernost i majstorstvo.

Sastavio je sam ili u suradnji nekoliko antologija hrvatskog pjesništva te prevodio sa slovenskoga. Dobitnik je Nagrade Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus (1990) i Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (1996).