Medij, kultura, nacija: Poetika i politika Gajeve Danice

Naglašavajući medijsku ulogu Gajeve Danice u posredovanju nacionalne ideologije i potrebu o striktnoj razdvojenosti poetike od politike što ih je kao neupitne prihvaćala tradicionalna književna povijest, Suzana Coha dolazi do zaključka kako je polifonija jedno od ključnih obilježja Daničina diskursa, a time i njome oblikovanoga kolektivnog identiteta. Detaljnim evidentiranjem, analizom i interpretacijom materijalnih i formalnih značajki prvoga hrvatskog književnog časopisa ova knjiga pokazuje kako je Danica presudno utjecala na stvaranje hrvatskoga nacionalnoga identiteta, a time i na njezinu kulturu i književnost.

Riječ je o fundamentalnoj monografiji koja bitno unapređuje čitanje ne samo jednoga časopisa i medija, nego i dosadašnje spoznaje o modernoj nacionalnoj povijesti.

U uvodnome dijelu Suzana Coha propituje razloge i posljedice činjenice da je Gajeva Danica hrvatske historiografije proglašena značajnim, ali ideološki ambivalentnim u političkome i irelevantnim u poetičkom smislu. U odmaku od tradicionalnih hrvatskih književnopovijesnih praksi koje su književne časopise svodile na „hambare“ ili „motore književnosti“, u drugome poglavlju izlaže metodološko-disciplinarni okvire „novih“ kulturalno orijentiranih i autoreferencijalnih književnih povijesti, pa Gajeva Danica može analizirati i interpretirati kao preteča masovnih medija, kao krucijalna činjenica romantičarske kulture kao jedno od ključnih sredstava oblikovanja građanske javnosti i sfere javnoga mnijenja ili kao činjenica koju nije, dovoljno interpretirati s njezine „informativne i dokumentarne strane, već i s one treće, transformativne ili performativne strane.“

U prva četiri i u posljednjem poglavlju središnjega dijela knjige autorica opisuje političke okolnosti pokretanja, izlaženja i obustavljanja Gajeva časopisa, s posebnim osvrtom na odnos preporodnoga pokreta prema austrijskim i ugarskim institucijama vlasti. U središnjem dijelu prikazuje ulogu časopisa Danica u oblikovanju sustava hrvatske književnosti kao nacionalno inkluzivne, ali regionalno, dijalektalno, socijalno i rodno regulativne prakse. U zaključnome dijelu autorica ističe polifoničnu narav Danice i posljedice što ih osvještavanje njezina heteroglosnog karaktera može imati na interpretacije hrvatskoga romantizma kao i hrvatskoga nacionalnog identiteta uopće.