Dosada

Dosada je jedan od najintimnijih i najfilozofskijih romana Alberta Moravije, objavljen 1960., u kojem se egzistencijalna tema otuđenosti i nemogućnosti autentičnog odnosa prema stvarnosti istražuje kroz lik Dina, 35-godišnjeg slikara iz bogate rimske obitelji. Roman je strukturiran kao monolog – Dino pripovijeda svoju priču retrospektivno, objašnjavajući što za njega znači "dosada".

Dino živi s majkom u luksuznoj vili na Appijevom putu, ali osjeća duboku prazninu: stvari i ljudi mu se čine nestvarnima, "avvizziti" (svenuli), kao cvijet koji u trenu propadne. Dosada nije obična dosada, već metafizičko stanje – nedostatak odnosa sa svijetom, neuspjeh u "posjedovanju" stvarnosti. Slika, ali ne može stvoriti ništa vrijedno; umjesto toga uništava platna. Da bi pobjegao, napušta majku (koja simbolizira buržujski svijet vrijednosti i materijalizma) i seli se u oronuli studio u Via Margutta.

Tu upoznaje Ceciliu, mladu, jednostavnu, erotski privlačnu djevojku – bivšu ljubavnicu susjeda slikara Balestrierija. Počinje strastvena, ali mehanička veza: Dino je koristi kao model i ljubavnicu, plaća joj, pokušava je "posjedovati" kako bi probio dosadu. Ali Cecilia ostaje nedokučiva – spontana, pragmatična, neopterećena intelektualnim teretom. Kada ona počne kasniti na sastanke i priznaje da se viđa s drugim muškarcem (siromašnim Lucianijem), Dino tone u ljubomoru i opsesiju. Umjesto da ga oslobodi, ta nemogućnost posjedovanja ga još više veže uz nju – dosada se pretvara u patološku strast.

Kulminacija dolazi kada Cecilia traži novac za odmor s drugim, a Dino, u očaju, namjerno se zabija autom u drvo. Bliska smrt ga mijenja: u bolnici shvaća da je dosada bila iluzija, da stvarnost postoji neovisno o njegovom "posjedovanju". Epilog pokazuje pomirenje – Dino prihvaća nesavršenost života i čeka Cecilijin povratak bez iluzija.

Moravia ovdje secira egzistencijalnu krizu buržoazije: dosada kao posljedica privilegija, nemogućnost autentičnosti, seks kao bijeg i zamka, opsesija posjedovanjem (novca, tijela, stvarnosti). Roman je kritika materijalizma i intelektualne otuđenosti, s utjecajem Sartrea i Camusove apsurdnosti. Stil je suh, introspektivan, s dugim filozofskim pasažima o prirodi dosade (metafore poput prekratke deke ili električnog prekida). Adaptiran u film The Empty Canvas (1963.) s Bette Davis i Horstom Buchholzem. Dosada je vrhunac Moravijine trilogije o otuđenosti (uz Ravnodušne ljude i Život u nutrini), ostaje snažan portret modernog čovjeka zarobljenog u vlastitoj praznini.