Slobodan P. Novak

Hrvatski teatrolog, književni i kulturni povjesničar (Beograd, 11. IV. 1951). Diplomirao je 1973. komparativnu književnost te engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1978. doktorirao radom o Petru Kanaveliću i bio zaposlen 1977–97 (redoviti profesor od 1988). Radio je i kao asistent u Institutu za književnost i teatrologiju JAZU-a (1974–77) te, poslije, kao redoviti profesor na Filozofskom fakultetu u Splitu 2005–10., a od 2010. do umirovljenja 2020. na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu (od 2022. emeritus). Predavao je i na Institutu za slavensku filologiju Sveučilišta Sapienza u Rimu (1981–84) te Odsjeku za slavistiku Sveučilišta Yale u New Havenu (2001–07). Bio je pomoćnik ministra prosvjete, kulture i športa Republike Hrvatske 1990–92; predsjednik Hrvatskoga P.E.N. centra 1990–2000. Glavni urednik ili pokretač više časopisa (Vijenac, Lettre internationale, Cicero i Most/The Bridge).

Jedan od najistaknutijih suvremenih povjesničara hrvatske književnosti, u najvećem dijelu opusa tematski je usmjeren na istraživanje i kulturnopovijesnu kontekstualizaciju pisaca i djela starije hrvatske književnosti, napose dubrovačke (Dubrovački eseji i zapisi, 1975; Komparatističke zagonetke, 1979; Zlatno doba: Marulić, Držić, Gundulić, 2002; Ugovor s tijelom: šesnaest lirskih pokusa, 2004); posebno su mu zapažene teatrološke i držićološke studije (Teatar u Dubrovniku prije Marina Držića, 1977; Vučistrah i dubrovačka tragikomedija, 1979; Planeta Držić: Držić i rukopis vlasti, 1984., prošireno izdanje Pisac i vlast: poetika Marina Držića, 2017). Eseji i feljtoni, skupljeni u knjigama Zašto se Euridika osvrnula (1981), Kad su đavli voljeli hrvatski (1988), Hrvatski pluskvamperfekt (1991), Figure straha (1994) i Kratka povijest avanturizma (2000), lucidne su skice iz hrvatske književne i kulturne povijesti, namijenjene u prvome redu široku krugu čitatelja, a na sličnom su tragu pisani i članci, odnosno feljtoni u knjigama 101 Dalmatinac i poneki Vlaj (2007) i 101 Dalmatinka (2010). Takvim modelom prezentacije književnopovijesne građe koristi se i u nedovršenoj Povijesti hrvatske književnosti (I–III, 1996., 1997. i 1999), u prvim trima svescima koje je obradio povijest hrvatske književnosti do prosvjetiteljstva XVIII. st., te u jednosveščanom sintetskom prikazu Povijest hrvatske književnosti (2003., pretiskano u četiri sveska 2004), nastalom na metodološkom raskoraku postmodernističkog rastvaranja književnopovijesnoga diskursa i kulturološkoga pristupa. U opsežnim knjigama Vježbanje renesanse (2008) i Slaveni u renesansi (2009) popularno je, književnim stilom, usustavio svoja predavanja za američke studente slavistike, a u knjizi Zločesti tekstovi (2011) probrao višegodišnje polemičke tekstove. U kasnijem se opusu posvetio kulturnopovijesnim monografijama o Dubrovniku, Splitu, Hvaru, Boki kotorskoj i dr. Uredio je niz antologija i hrestomatija (Hrvatska drama do narodnog preporoda, s Josipom Liscem, 1984; Stara bokeljska književnost, 1996; Tragedije XVI. stoljeća, 2006; s Viktorijom Franić Tomić: Književnost ranog novovjekovlja u Boki kotorskoj, 2015; Zlatna knjiga bokeljskih književnika, 2016; Hrvatska srednjovjekovna književnost, I–III, 2019). Jedan je od urednika Leksikona Marina Držića Leksikografskoga zavoda (2009).