Suton Austro-Ugarske i Riječka rezolucija

Sadržaj: Predgovor (str. 5-6). I. Suton Austro-Ugarske (str. 7-51). II. Riječka rezolucija (str. 53-112).

Iz predgovora: Ova radnja ima dva dijela. U prvom je pregled stanja u Austro-Ugarskoj u vrijeme njenog sutona, a u drugom je ulomak iz mojih političkih uspomena iz razdoblja od 1903. do 1907. godine, u kojem je nastala Riječka rezolucija. Sa dvadesetim stoljećem počinje suton Habsburške carevine, koja je sama uskorila svoju propast. Ona je dva puta u šest godina pokušala da izazove rat. Prvi put 1908. godine aneksijom Bosne i Hercegovine pogazila je svoje obaveze berlinskog ugovora, kojim je od Evrope primila mandat da zauzme te dvije zemlje i da njima upravlja bez ograničenja i bez odredjena roka, iako su ostale pod nominalnim suverenitetom Sultana. Ta je samovoljna aneksija bila obijesno djelo jer joj Evropa, koja joj je mandat dala, nije nikada tražila pola-ganje računa o toj upravi, i jer je bi|o više nego sigurno da joj sile potpisnice ne će opozivati mandata, niti tražiti da te zemlje povrati Sultanu, koji se već spremao na odlazak sa Balkana. Samo nespremnost Rusije i simpatije, koje je Austro-Ugarska još uživala u Parizu i u Londonu, uzrok su što je, pored toga medjunarodnog prepada, i ovoga puta sačuvan mir i nije došlo do rata. Ali g. 1914. nepotrebnom objavom rata Srbiji dala je Austro-Ugarska izravna povoda općoj konflagraciji, koja je trajanjem od četiri godine unesrećila svijet i gurnula nju samu sa njenom dinastijom u konačnu propast.