Ivo Hergešić

Hrvatski teatrolog, književni povjesničar, prevoditelj i novinar (Zagreb, 23. VII. 1904 – Zagreb, 29. XII. 1977). Pravo, romanistiku, germanistiku i medicinu studirao u Zagrebu, gdje je 1927. i doktorirao temom o G. de Maupassantu. Tijekom plodne intelektualne karijere obavljao je više različitih djelatnosti: novinar i urednik Obzora (1923–41), novinar agencije Havas, suradnik u nakladničkim i filmskim poduzećima (Twentieth Century Fox), urednik na Radio Zagrebu (1950–53), ravnatelj kazališta Komedija (1953–56). Već je 1936. bio izabran za docenta iz komparativne književnosti na Zagrebačkome sveučilištu, ali je zbog političkih prosvjeda spriječen u preuzimanju dužnosti. Njegova namjera utemeljenja studija komparativne književnosti ostvarena je napokon 1956. osnutkom Odsjeka za komparativnu književnost na zagrebačkome Filozofskom fakultetu, gdje je i bio profesor do umirovljenja 1971. Hergešićeva se komparatistička metodologija, formulirana u raspravi Poredbena ili komparativna književnost (1932), temelji na načelima poredbenoga studija književnosti F. Baldenspergera i P. van Tieghema (opća povijest, poredbena povijest, komparativni studij nacionalne književnosti, recepcija, posredovanje, prevođenje), uz dodatne programe iz teorije književnosti te teatrologije i filmologije, pa je tako Hergešić začetnik sveučilišne nastave iz disciplina teatrologije i filmologije. Pisao je književne, kazališne, filmske i likovne kritike, komparatističke, književnopovijesne i teatrološke rasprave, često portretistički oblikovane i utemeljene na pozitivističkoj metodologiji (biografija, psihologija). Osnovna je značajka njegova djelovanja upoznavanje hrvatske kulturne sredine sa svjetskom književnom baštinom i proučavanje njezinih odjeka u nacionalnoj književnosti. Prevodio je značajna djela svjetske književnosti s francuskoga, njemačkoga, engleskoga, španjolskoga, nizozemskoga i ruskoga. Djela: O prijevodima i prevođenju (1934), Književni portreti (I, 1955; II, 1957; III, 1959; novi izbor, 1967), Shakespeare, Molière, Goethe (1957), Književnici-nobelovci (1969), Zapisi o teatru (1985), Likovne kronike – feljtoni – zapisi (1994) i dr. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1976.