Vesna Krmpotić

Hrvatska književnica (Dubrovnik, 17. VI. 1932 – Beograd, 21. VIII. 2018). Završila studij psihologije i engleskog jezika na Filozofskome fakultetu u Zagrebu 1959. Radila u književnoj redakciji Radio Zagreba (1961–62), a kao stipendistica indijske vlade bila na studijskome boravku u Indiji (1962–64) te 1964. završila jednogodišnji studij bengalskoga jezika na Filozofskome fakultetu u New Delhiju. Potom je uglavnom živjela u Beogradu, a dulje je vrijeme boravila u Egiptu, SAD-u i Gani te opetovano u Indiji. Javila se pjesmama 1950-ih. Zbirke Poezija (1956) i Plamen svijeće (1962) napisane su uglavnom u tradiciji međuratnog intimističkoga pjesništva. U zbirkama Jama bića (1965), Jednina i dvojina (1981), Orfelija (1987), Druga strana ničega (2003) i Žar-ptica (2012), napisanima tijekom intenzivnoga, cjeloživotnog upoznavanja s indijskom duhovnošću, naglašenija je mistična crta te tematizirano dvojstvo Ja – Ti kao pojavni oblik prajedinstva, vječnoga Jednoga. Ljevanica za Igora (1978) pjesnički je dnevnik osobne tragedije – gubitka sina. U zbirci Vilin svlak (1983), tražeći sklad svega živog i neživoga, nalazi pravi izgled svijeta u nutrini te spiritualiziranom pjesničkom slikom pokušava izraziti mistično iskustvo. Od 1990. objavljivala je seriju od 108 pjesničkih zbirki s po 108 pjesama-molitava, intimnih ispovijesti ili bajalica pod nazivom Stotinu i osam, smatrajući sebe tek posrednikom nadzemaljskoga glasa (sabrane u knjizi 108 x 108, 2006), pri čemu sama brojka ima mističnu vrijednost indijskog podrijetla. Istu strukturu ima i opsežna trilogija »pjesmenih priča« Divni stranac (I–III, 2003–04). U knjizi Dijamanti faraon (1965) iznosi, nadahnuta upoznavanjem tradicija i lokaliteta Egipta i Indije, svojevrsnu duhovno-poetsku autobiografiju, a u autobiografsko-dnevničkoj knjizi Brdo iznad oblaka (1987) razvoj sinove bolesti i borbu za njegov život, usporedno pripovijedajući o svijetu njegovih snova. Košulja sretnog čovjeka (1987) knjiga je priča o poetskom traganju za srećom, otkrivanjem njezine biti i ostvarivanjem kontakta s vječnošću. Objavila je i prozne knjige Indija (1965), Pir Sunca i Mjeseca (1989), Bhagavatar (1990), To ljubav ide prema nama (1993) i dr., a 1986. izvedeno joj je dramsko djelo Kešava Madhava. Sastavila je i prevela mnogobrojne antologije indijske i egipatske književnosti (npr. Hiljadu lotosa, 1971; Čas je, Ozirise, 1976), pisala kulturnopovijesne knjige (npr. Portret majke Indije, 2013), a objavljivala je i eseje, književne prikaze i prijevode (npr. Rabīndranāth Tagore, Rumi, Kāmasūtra). Dobitnica je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (1999).