Toma Akvinski

Toma Akvinski, sv. (lat. Thomas Aquinatus), latinski teolog i filozof (dvorac Roccasecca kraj Aquina, 1225 – Fossanova, 7. III. 1274). Kao benediktinski oblat stupio u samostan Monte Cassino, gdje je stekao osnovnu naobrazbu (1230–39), zatim je pohađao Sveučilište u Napulju (1239–44). God. 1244., unatoč protivljenju obitelji, stupio u dominikanski red. Studirao teologiju i filozofiju u Parizu i Kölnu, gdje mu je učitelj bio Albert Veliki (1248–52). Zajedno sa sv. Bonaventurom postao profesor u Parizu (1258–59); potom bio profesor na sveučilištima u Italiji: u Orvietu (1261–65), Viterbu i Rimu (1267–68). Teološke kontroverzije te osobito unutarnje crkvene raspre oko načina života prosjačkih redova ponovno su ga dovele u Pariz (1269–72). God. 1272. postao je voditelj novoga Generalnoga studija svojega reda u Napulju; papa Grgur X. pozvao ga je da kao stručnjak sudjeluje na Drugome lyonskom koncilu (1274), ali je na putu za Lyon umro. Svetim je bio proglašen 1323., a crkvenim naučiteljem (doctor angelicus: anđeoski naučitelj) 1567; Crkva mu je dala i naslov doctor communis (zajednički naučitelj).

Velika je zasluga Tome Akvinskoga što je prihvatio i u kršćansku filozofiju i teologiju integrirao aristotelovsku spoznajnu teoriju i nauk o bitku. Kao najširi pokušaj prilagođivanja Aristotelove filozofije nauku Katoličke crkve, filozofija i teologija Tome Akvinskoga vrhunac su srednjovjekovne skolastičke misli i temelj katoličke dogmatike sve do danas. Toma Akvinski najveći je sistematičar svojega doba i najbolji poznavatelj filozofske tradicije. Nastavio je naučavanje Alberta Velikoga, boreći se protiv augustinskoga naučavanja i materijalističkih tendencija kršćanskih averoista. U nastojanju da razlikuje vjeru od znanja, teologiju od filozofije, smatrao je da su filozofske istine racionalne istine uma, a teološke »istine objave« »nadrazumske«, ali ne i »proturazumske«. Stoga se i teološke istine mogu braniti razumom kao neprotuslovne i vjerojatne. Filozofija je ipak potpuno u službi teologije (lat. ancilla theologiae), jer su njezine spoznaje niže od teoloških upravo onoliko koliko je ograničeni ljudski um niži od »božanske premudrosti«. U pitanju o univerzalijama Toma Akvinski je realist u umjerenom aristotelovskom smislu. Opće je u stvarnosti imanentno individualnomu i odijeljeno je od njega samo razumom, koji apstrahira. Ljudsko shvaćanje nije, međutim, krivo sve dotle dok čovjek ne sudi da ono opće egzistira samo po sebi, posebno, odijeljeno. Osim općega u stvarima ili bîti (lat. forma substantialis ili quidditas) i općega poslije stvari (pojmovi dobiveni apstrakcijom), postoji i opće prije stvari (kao ideja božanskoga duha). Božja se opstojnost po Tomi Akvinskom može dokazati prije svega a posteriori, tj. iz svijeta kao Božjega djela. Mora postojati prvo pokretalo ili prvi uzrok, jer lanac uzroka i posljedica ne može imati neograničen broj članova. Bog postoji kao čisti nematerijalni oblik, kao čisti aktualitet: on je causa efficiens i causa finalis svijeta. Svijet nije vječno postojao, nego je njegov postanak ni iz čega prouzrokovao Bog svojom svemoći u određenome trenutku, s kojim je otpočelo postojati i samo vrijeme. Po Tomi Akvinskom besmrtnost duše slijedi iz njezine nematerijalnosti, jer čisti se oblik ne može uništiti ni sam iz sebe ni raspadom materijalnoga supstrata. Samoj se naravi uma mora pripisati nematerijalnost, jer onaj oblik koji je potpuno vezan uz materijalno, kao što je duša životinje, ne može misliti apstraktno i općenito nego samo individualno. Ali ljudska duša, suprotno Platonu, nije egzistirala prije svojega zemaljskog opstanka, pa spoznaja stoga nije sjećanje na ideje koje je duša motrila u preegzistenciji. Duša, štoviše, ne posjeduje ni urođene ideje. Njezino mišljenje pretpostavlja osjetilnu predodžbu i povezano je s iskustvenom slikom iz koje aktivni um apstrahira oblike. Mnogi se elementi senzualizma i racionalizma isprepleću u njegovoj spoznajnoj teoriji. Spoznaja nastaje u subjektu s pomoću percipiranja samostalno postojećih objekata. No subjekt u objektu ne može percipirati sve, nego samo ono što je njemu slično. Spoznajni objekt, pri ulasku u dušu koja spoznaje, gubi svoju materijalnost i može u nju prodrijeti samo kao lik. Stoga stvari postoje istodobno izvan nas kao objekti i u nama kao slike. Istinu pak definira kao sukladnost razuma i stvari. Na osnovi te sličnosti razum ne spoznaje samo svoje zamisli nego preko njih i same stvari. Uz spoznajni uvid vezana je i volja, jer onomu što se pojavljuje kao dobro nužno težimo. Nužnost iz unutrašnjih razloga i pobuda, koja se zasniva na znanju, jest sloboda. Etički nauk Tome Akvinskoga pokušaj je spajanja Platonovih ideja i nekih aristotelovskih postavki s temeljnim kršćanskim krjepostima kao što su vjera, ufanje i ljubav. Krajnji je čovjekov cilj blaženstvo. Ono se sastoji u posjedu najvišega dobra, a to je izravno promatranje Boga. Zbog toga se savršenstvo i vječno blaženstvo mogu postići samo u drugom, zagrobnom životu. U okviru estetske problematike Toma Akvinski smatra da je ljepota ono što nam se sviđa (lat. quod visum placet), te uz niz uobičajenih objektivističkih značajki lijepoga (cjelovitost, sklad, svjetlost) upućuje na neke subjektivističke elemente u obradbi estetskih pitanja.

Pojava Tome Akvinskoga podudara se s buđenjem filozofske i znanstvene misli u XIII. st., kada se osnivaju sveučilišta u Parizu, Padovi, Bologni i dr. Tako njegovo djelo ubrzo postaje temelj skolastičkog obrazovanja, a Toma Akvinski »prvak filozofa« (princeps philosophorum). Sveobuhvatno po intenciji i domišljeno u izvodima, njegovo je djelo ujedno postalo i službenom filozofsko-teološkom metodom Katoličke crkve (tomizam); obnovom njegova naučavanja osobito u novoskolastici do danas predstavlja jednu od misaonih paradigmi u kršćanskoj teologiji i filozofiji. Glavna djela: O istini (De veritate, 1256–59), Suma protiv pogana (Summa contra gentiles, 1259–67), O besmrtnosti duše (De immortalitate animae, 1265–67), Teološka suma (Summa theologiae, I–III, 1267–73), O duši (De anima, 1269), O sjedinjenju utjelovljene Riječi (De Unione Verbi incarnati, oko 1272).