Doživljaji i putovanja do slobode

Novak opisuje hapšenja i zatočeništvo u Zagrebu 1941., fokusirajući se na logor Kerestinec gdje su bili zatočeni komunisti, antifašisti, Srbi i Židovi. Nakon masovnog strijeljanja 10 drugova 9. srpnja (uključujući Božidara Adžiju, Ognjena Pricu i Alfreda Bergmana) kao odmazde za ubojstvo policajca Tiljka, zatočenici organiziraju bijeg.

Novak sudjeluje u pripremi: 13. srpnja, s drugom, vuče teški čamac cijeli dan od Trnja do Savskog kupališta kako bi prebacio grupu (s Kata Dumbović) i oružje preko rijeke za akciju. "Vukli smo ga cijeli dan... Bio je to tako težak čamac da nam se činilo kao da je pun kamenja", piše. Bijeg 13./14. srpnja izvode sami: pod vodstvom Divka Budaka i Andrije Žaje, 5 udarnih grupa razoružava stražu (ranjeni Horvatin, zarobljeni Bujanović), oduzimaju oružje i bježe 94 zatočenika. Kolona se dijeli; borbe kod Stupničke šume i Obreža: poginulo 20+, samoubojstva (Frdelja, Vlahek, Žaja), uhvaćeni strijeljani 17. srpnja u Dotrščini.

Preživjeli (ukl. Begovac, Božac, Komarica) bježe uz seljačku pomoć u partizane. Novak nastavlja putovanja kroz logore Stara Gradiška (gdje piše o otporu u drugom djelu) i Jasenovac, do oslobođenja. Djelo spaja intimna svjedočenja s kolektivnom borbom: glad, torture, solidarnost, optimizam nakon napada na SSSR.