Antun Gustav Matoš

Antun Gustav Matoš (1873–1914) bio je hrvatski pesnik, pripovedač, putopisac i književni kritičar, jedan od ključnih autora hrvatske moderne. Rođen je u Tovarniku, a odrastao u Zagrebu. Posle prekida studija veterine u Beču mobilisan je. Dezertirao je i otišao u Beograd, gde se uz književni i novinarski rad izdržavao svirajući violončelo. Boravio je i u Ženevi i Parizu, a 1908. vratio se u Zagreb, gde je nastavio da piše i učestvuje u književnim polemikama.
Pripovetkom Moć savjesti (1892) najavio je zanimanje za nemirnu ljudsku savest i granicu između stvarnog i fantastičnog. Za života je objavio tri zbirke pripovedaka, Iverje (1899), Novo iverje (1900) i Umorne priče (1909). U njima se prizori iz zagrebačke i zagorske svakodnevice smenjuju s grotesknim i simboličkim pričama. U noveli Cvijet sa raskršća susret putnika i slepe devojke prerasta u priču o čežnji i prolaznosti susreta.
U poeziji se oslanjao na francuske simboliste i parnasovce, naročito na Šarla Bodlera. Brižljivo je oblikovao ritam i zvuk stiha, a sonet je bio jedan od njegovih omiljenih oblika. U pesmama Utjeha kose, Jesenje veče i Notturno slike smrti, predela i noći oblikuju raspoloženje pesme. U putopisima iz knjiga Naši ljudi i krajevi (1910) i Vidici i putovi (1912) predeo povezuje s ljudima, istorijom i sopstvenim doživljajem mesta. Kao kritičar i feljtonista cenio je osobenost piščevog stila, a njegove polemike bile su poznate po duhovitosti i oštrini.
Titel im Angebot
Sabrana djela - Feljtoni, impresije,članci
Knjiga sadrži zbirku njegovih feljtona, utisaka i članaka.
Život za milijune
Antologija iz 2010. godine, „Život za milione: Najbolje priče za razonodu”, okuplja izvrsne kratke priče velikih stranih i domaćih autora, među kojima su Matoš, Bokačo, Radaković i Dostojevski.

