Dmitrij Sergejevič Merežkovski

Ruski književnik (Sankt Peterburg, 14. VIII. 1866 – Pariz, 9. XII. 1941), filozof, pjesnik-simbolist i romanopisac. Od 1919. emigrant. Poznavanje francuskoga pjesništva i religijska misaonost odredili su smjer njegova djelovanja. Esej O uzrocima dekadencije i novim strujama ruske književnosti (O pričinah upadka i o novyh tečenijah sovremennoj russkoj literatury, 1893) programni je tekst ruske moderne, a lirika je poduprla temeljne teze. Uspješnija mu je proza. Trilogija Smrt bogova: Julijan Apostata (Smert’ bogov: Julian Otstupnik), Uskrsli bogovi: Leonardo da Vinci (Voskresšie bogi: Leonardo da Vinči) i Petar i Aleksej (Pëtr i Aleksej), 1896–1905., gradi se na misli o stalnoj borbi Krista i Antikrista; obilje kulturno-povijesne građe podređuje tezama koje nose povijesne osobe pa i car-reformator kao »antikrist«. Ruskom poviješću bavi se u dramama Pavel I (1908), Carevič Aleksej (1920) i romanima Aleksandr I i 14. prosinca (14. dekabrja), oba 1918. Povijesti književnosti posvećen je rad Tolstoj i Dostojevski (1901–02). Revoluciju 1905. smatrao je »vražjom« djelatnošću i nadiranjem prostote (Prostak budućnosti – Grjaduščij ham, 1906). U Parizu je pisao eseje o Kristovim sljedbenicima: Likovi svetaca od Isusa prema nama: Pavao, Augustin, Franjo Asiški, Ivana Orleanska (Lica svjatyh ot Iisusa k nam: Pavel, Avgustin, Francisk Assizskij, Žanna d’Ark, 1936–38).