Zvonar bogorodičine crkve

Hugo je roman napisao iz strasti prema srednjovjekovnoj arhitekturi, u vrijeme kad je katedrala bila zapuštena, a vlasti su razmišljale o rušenju. Umjesto suhoparnog traktata, on je stvorio epsku fresku punu strasti, kontrasta i sudbina koje se sudaraju u sjeni tornjeva. Pariz 1482. godine oživljava pred očima: bučni festivali, prosjaci koji se bune, vitezovi i Cigani, svećenici i lopovi – cijeli kaotični, vitalni svijet u kojem se ljepota i ružnoća bore za prevlast.

U središtu je Kvazimodo, zvonar deformiranog tijela i ogromnog srca, čija ljubav prema Esmeraldi – slobodnoj, plesačici ciganki punoj života – postaje čista, gotovo sveta. Ali ljubav se ovdje sukobljava s mržnjom, požudom i licemjerjem: arhiđakon Claude Frollo, čovjek razapet između vjere i demonske strasti, vuče niti sudbine prema propasti. Sve se prepliće u vrtlogu – spašavanje u azilu katedrale, pobuna rulje, požari, izdaje – a na kraju ostaje samo gorki okus neizbježnog.

Hugo piše bujno, bogato, s digresijama o povijesti tiska, o snazi kamena naspram riječi, o društvenoj nepravdi koja melje slabije. Nema tu suzdržanosti; roman je pun romantičarske strasti, gdje se ružnoća pretvara u duboku humanost, a ljepota može biti okrutna. Knjiga je spasila Notre-Dame od zaborava, pokrenula neogotički val i postala vječni simbol kontrasta između vanjskog i unutarnjeg, između svjetla i tame u čovjeku.