Epske narodne pjesme

Kod mnogih naroda, i na raznim stranama svijeta, razvijale su se dvije vrste književnosti, s gledišta poetičkog, stvaralačkog i oblikovnog principa. Jednu su pisci stvarali i pisali u obliku pjesama, pripovije daka, romana, drama i ostalih književnih oblika. Njihova su dje la ostala sačuvana, jer su bila ili rukom pisana, ili kasnije od 15. stoljeća štampana. O njenim autorima znamo, uglavnom i približno, sve što nam je potrebno, tj. kada su stvarali svoja djela, kako su pisali, što je na njih utjecalo i što su htjeli kazati. To je pisana književnost, tj. ona i onakva književnost za koju je presudnu ulogu igralo nacionalno pismo u okviru detaljno i specifično razrađenog pisanog književnog jezika (1). Time samo podvlačím neprijepornu činjenicu da se je ukupnost jednog nacionalnog i narodnog jezika realizirala na određeni način, u kojemu su osnovne zakonitosti bile razrađene na pismu te na pravilnostima i zakonima pisanog izražavanja i saopćavanja misli. Treba još posebno naglasiti da kategorija pisanosti, ili kategorija pisanog i napisanog (2), tj. onih pretpostavaka i preduvjeta koji proizlaze iz činjenice pisma, razvija jezični sustav u jednom usmjerenom pravcu i na taj način postiže samo određen niz mogućih realizacija konkretnog jezičnog sustava, koje su prisutne u napisanu kontekstu. Tok pisane književnosti pokazuje, doduše, širok raspon fonološko-fonetskih, morfoloških, sintaktičkih i stilističkih komponenata jednog jezičnog sustava, pogotovo u njegovu historijskom dosegu. Ali ga nipošto ne iscrpljuje do kraja, i ma kako bio bujan, svestran i bogat njegov historijski kontinuitet, ipak nužno ostaju neiskorištene mnoge mogućnosti unutar jednog te istog jezičnog sustava.