Hrvatsko Primorje

"Ostavite crne neprohodne šume, duboke jaruge, tamne doline, iznad kojih se mučno vere željeznica, teško uzdišući, svijetle zelene gorske livade, opkoljene tihim gajevima crnogorice, postojbine plahih tetrijeba,

• ostavite ona gorska sela sa čednim drvenim kućicama, koje nose ogromno kamenje na svojim krovovima, sa malo ljudi a sa silnim dva metra visokim snijegom,
• ostavite to, pa podjite dolje na jug, preko one visoke gorske priječke, što dijeli Gorski kotar od Primorja. Pratite željeznicu, koja se već znatno spušta, ostavite za sobom kameni Zlobin - rodilište ljute bakarske bure. Spustite se još jednim zavojem do onoga mjesta, gdje siječe željeznička pruga cestu, što dolazi iz Fužine, pa dahnite: smilje i pa neki osobiti miris, koji je sasma različan od mirisa mladica smrekinih i borovih, miris, koji se širi na kilometar daleko od svoga povoda, od mora.

A pogled, koji se otvara na tom kamenom osamljenom zavoju!

Pred nama - ili bolje ispod nas, otvorio se silan prostor; kto je ma samo dan prolazio silnim provalijama gorskoga kotara, tome se čini neizmjernim ono, što se prostrlo sve do kršne Učke pa do bijeloga Velebita, jer su mu stari Rimljani govorili, došavši s mora, Mons Albus."