Učinci književnosti: performativna koncepcija pripovjednog teksta

Polazeći od teorije govornih činova J.L. Austina, autorica prati razvoj performativa – iskaza koji ne samo opisuju, već izvode radnju na koju upućuju, za razliku od konstativa koji opisuju stvarnost i mogu biti istiniti ili lažni. Austinova ideja da jezik može imati moć djelovanja proširena je na književnost, gdje pripovjedni tekstovi ne samo prikazuju, već oblikuju identitete, odnose moći i društvene dinamike.

Knjiga analizira kako su Austinovu koncepciju kritizirali i razvijali mislioci poput Benvenistea, Strawsona i Searlea, s kulminacijom u polemicama između Searlea i Derride, koji performativnost povezuje s etičkim i političkim pitanjima odgovornosti. Peternai Andrić istražuje kako književnost, kroz performativni obrat, može djelovati kao medij porobljavanja ili otpora, no naglašava da etičko načelo odgovornosti sprječava potpunu dominaciju moći. Posebno se oslanja na koncepte metafikcije i historiografske metafikcije (L. Hutcheon) te Lévinasovu filozofiju etike. Subjekt i pripovjedni tekst ostaju u neodlučivom položaju između moći i otpora, što književnost čini prostorom rizika i šanse. Ovo je pionirski rad u hrvatskoj književnoj znanosti o performativnosti i njezinim implikacijama.