Ljubav u kasabi

U prašnjavoj bosanskoj kasabi, gdje se vrijeme mjerilo koracima na kaldrmi i šaptom iza kapaka, mladi Đorđe Đokić vratio se iz Beča s mirisom velikog svijeta u kaputu. Bio je visok, s očima što su skakale od smjelosti do sanjarenja, a njegov dolazak uzburkao je uspavanu kasabu. Djevojke su ga gledale krišom, ali Anica, kći trgovca Vujinovića, nije skrivala pogled. Bila je poput divljeg cvijeta – lijepa, ali oštra, s ponosom koji je tjerao mladiće da obore oči.

Đorđe je osjetio kako mu srce lupa kad je Anica prošla pored njegove trgovine, s kosom što je hvatala sunce. Počeli su razgovori, kratki, ispod trešnje u dvorištu, gdje su riječi bile teške od neizgovorenog. No kasaba nije spavala. Oči su ih pratile, jezici klicali. Anica je znala pravila – ljubav je luksuz u svijetu gdje brak znači pogodbu. Đorđe, razapet između bečkog sjaja i prašine kasabe, sanjao je da je odvede, ali nije znao kuda.

Njihovi susreti postali su rjeđi, gušeni šaptima i očekivanjima. Anica je birala dužnost, a Đorđe se gubio u nemiru. Kad je otišao, kasaba je utihnula, a Anica je stajala kraj prozora, kao da čeka nešto što nikad nije stiglo.