Georg Wilhelm Friedrich Hegel

Georg Wilhelm Friedrich Hegel (Stuttgart, 27. kolovoza 1770. – Berlin, 14. studenoga 1831.) bio je njemački filozof, jedan od najvažnijih predstavnika njemačkog idealizma i najutjecajnijih mislilaca moderne filozofije. Njegov sustav obuhvaća logiku, metafiziku, filozofiju povijesti, prava, religije, umjetnosti i politike.

Studirao je teologiju i filozofiju na Sveučilištu u Tübingenu, gdje je prijateljevao s filozofom Friedrichom Hölderlinom i budućim filozofom Friedrichom Wilhelmom Josephom Schellingom. Nakon rada kao privatni učitelj predavao je u Jeni, Heidelbergu i Berlinu, gdje je stekao velik akademski ugled.

Prvo veliko djelo, Fenomenologija duha (1807.), prikazuje razvoj svijesti od neposrednog iskustva do apsolutnog znanja. U njemu se nalazi i poznata rasprava o gospodaru i robu, važna za kasniju filozofiju društva i povijesti.

U djelu Znanost logike (1812.–1816.) Hegel razvija sustav pojmova i njihova unutarnjeg kretanja, dok Enciklopedija filozofskih znanosti (1817.) donosi pregled njegove filozofije logike, prirode i duha. U Osnovnim crtama filozofije prava (1821.) razmatra slobodu, moralnost, građansko društvo i državu.

Središnje mjesto u njegovoj misli zauzima dijalektika, shvaćanje prema kojemu se pojmovi i povijesni oblici razvijaju kroz unutarnje proturječnosti i njihovo prevladavanje. Hegel povijest promatra kao proces postupnog osvještavanja slobode.

Njegova predavanja, objavljena posmrtno, obuhvaćaju Predavanja o filozofiji povijesti, Predavanja o estetici, Predavanja o filozofiji religije i Predavanja o povijesti filozofije.

Hegelova filozofija snažno je utjecala na Karla Marxa, Sørena Kierkegaarda, Friedricha Engelsa te brojne kasnije filozofske pravce. Njegovo razumijevanje povijesti, društva i odnosa mišljenja i stvarnosti ostaje jednim od ključnih uporišta suvremene filozofije.