Oluja

U Oluji (''The Tempest'', 1611.) Shakespeare nas vodi na samotan otok na kojem je sva radnja odraz nekadašnjih burnih događaja i doživljaja. Prospero je milanski vojvoda koji nakon progona iz Milana živi na otoku s kćerkom Mirandom. Njegova moć leži u knjigama, u duhovnom znanju koje je toliko izoštrio tijekom dvanestogodišnjeg boravka na otoku da je zavladao čak i prirodnim silama. Pustolovine i otkrivanje nepoznatih svjetova, ljubav, čežnja za nježnošću, dodir s onim tajanstvenim i nevidljivim oko nas, susret s naoko bajkovitim svijetom, sve je to samo dio velikog bogatstva koje se krije u jednom od najljepših oproštaja od svijeta kazališta i života.

Glavni junak Prospero pita se što je taj pusti otok ako ne samo kazalište u svojoj biti, stvarnost koju on pokušava humanizirati, ali ne uspijeva. Prospero na kraju predstave odbacuje čarobni štapić i knjigu, odriče se moći i stvaralačkog čina baš kao što Shakespeare sažimlje jedan aktivan i uspješan život, smatra redatelj Kunčević. Dodaje da se Olujom Shakespeare oprašta sa svijetom, pisanjem, teatrom i svojim životom, što je glavna poruka djela.

Shakespeare je svoj dramski opus dovršio u duhu smirenja. Njegove posljednje drame, Cimbelin, Zimska priča i Oluja su različito ocjenjivane. U tim dramama, nazvanima "romancama" (što nema veze s hrvatskim značenjem toga pojma), radi se o fantazijskom svijetu napučenom duhovima i neobičnim događajima; zapleti i sukobi potencijalno tragične naravi razrješuju se na čudesan i bajkovit način; ličnosti nemaju realističnu dimenziju nego su više nalik likovima iz bajki ili narodnih priča.