Ekumenska trilogija: istočni kršćani, pravoslavni, protestanti

Ekumenizam je postala riječ koja se najčešće upotrebljava u vjerskom rječniku današnjice svih kršćanskih crkava, zajednica i pokreta. Mnoge, posebice velike tradicionalne kršćanske crkve poput Katoličke i Pravoslavne, smatrale su donedavna ekumenizam kršćanskom utopijom i nekakvom maglovitom religijom budućnosti. Iznenađujući obrat i neočekivana promjena poimanja ekumenizma dogodila se 1964. god. kada je Katolička crkva na Drugom vatikanskom saboru prihvatila ekumenski pokret kao pozitivno i poželjno nastojanje oko ponovnog ujedinjenja kršćana različitih vjeroispovijesti, s njegovim apstraktnim izrazom: ekumenizam. Po mišljenju mnogih kršćanskih mislilaca i analitičara povijesti kršćanstvo je nakon dva tisućljeća razdora, sukoba, raskola i međusobnog sumnjičenja konačno i nepovratno krenulo u potragu za svojim razorenim jedinstvom. Nikada u povijesti kršćanske crkve i kršćanske crkvene zajednice nisu tako bolno osjetile nedjelotvornost Kristove molitve "Da svi budu jedno" (Iv 17,23), kao u ove naše dane, smatrajući se i pojedinačno, u većoj ili manjoj mjeri, odgovornima zbog sablazni kršćanske razjedinjenosti. Dosadašnja georeligijska karta kršćanskog svijeta, na kojoj su dominantan položaj zauzimali katolički Rim i pravoslavni Carigrad, dobila je nov oblik pojavom ekumenske Ženeve, kao sjedišta Ekumenskog vijeća crkava, s dominantnim protestantskim obilježjem. Stječe se dojam kao da su se razjedinjeni kršćani uputili na put u Emaus kako bi za zajedničkim stolom otkrili svog suputnika Isusa Krista i priznali ga svojim Bogom i Spasiteljem te utemeljiteljem Crkve, zajednice Božjeg naroda.