
Hrvatska kazališna kritika
Odlukom da odabere recenzije isključivo među onim piscima koji su davno ili kratko napustili ovaj svet, sastavljač je izbegao moguće nezadovoljstvo među onima koji se ovim poslom još uvek bave ili su se njime bavili u bližoj ili daljoj prošlosti.
Ako neko poželi da se jednog dana pridruži Jurišićevom izabranom društvu sa jednim od njegovih tekstova, sigurno će želeti da se to desi, ako je moguće, u kasnijem reprintu knjige koja je izuzetno zanimljiva pozorišnim ljubiteljima. Stoga ne bi imalo smisla laskati sastavljaču. Takođe je vešto izbegao potrebu da objašnjava svoje antologijske namere i kriterijume poverivši pisanje predgovora Milutinu Cihlaru Nehajevu i njegovom tekstu iz 1921. godine, Kritika i pozorište – pismu uredniku Jutarnjeg lista, koji se pokazao trajno aktuelnim. „Moram reći“, piše Nehajev, „da mi se od svih delova novinarske profesije (a to uključuje i pozorišno izveštavanje), pozorišna kritika čini najtežim i najnezahvalnijim poslom... Ko pre neki dan pita koliko sati mentalnog napora koštaju tih nekoliko redova? Ko uzima u obzir koliko je unutrašnje borbe potrebno da se jasno, a ipak obzirno izrazi svoje mišljenje... I hvala?“ – pita Nehajev, očekujući odgovor sasvim sličan onom koji bi danas dobio. I u zaključku pisma, postavlja nedostižno visok zahtev pozorišnim kritičarima: „Budimo umetnici! Ali budimo i umetnici, iza kulisa, počev od reditelja do električara. Baš kao i mi koji godinama sedimo u istim kritičarskim stolicama, mučno i svim srcem obavljajući svoju dužnost. Ako je umetnost zaista naša zajednička (i jedina!) boginja, uvek ćemo se nalaziti oko njene statue, ruku pod ruku, u istom krugu.“
Jedan primerak je u ponudi