Hrvatska kazališna kritika

Ako netko možda i poželi ući jednoga dana s nekim svojim tekstom u Jurišićevo izabrano društvo, poželjet će u svakom slučaju da se to po mogućnosti zbude u što kasnijem ponovljenom izdanju kazalištarcima nadasve zanimljive knjige. Prema tome ne bi imalo nimalo smisla laskati sastavljaču. Spretno je izbjegao i potrebu obrazlaganja svojih antologičarskih namjera i mjerila povjerivši pisanje predgovora Milutinu Cihlaru Nehajevu i njegovu tekstu iz 1921. Kritika i kazalište – pismo uredniku Jutarnjeg lista, koji se pokazuje trajno aktualnom. „Moram reći – piše Nehajev – da od svih dijelova žurnalističkoga zvanja (a u to spada i kazališna referada) kazališna kritika čini mi se najtežim i najnezahvalnijim poslom… Tko pita drugi dan koliko je sati duševnog naprezanja koštalo ono nekoliko redaka? Tko vodi računa o tome koliko je unutrašnje borbe potrebito da jasno a ipak obzirno izrečeš svoj sud…. A zahvala?“ – pita Nehajev očekujući odgovor posve sličan onomu kakav bi dobio i danas. A u zaključku pisma postavlja pred kazališne kritičare nedostižno visok zahtjev: „Budimo umjetnici! Ali budite to i vi gore iza rampe, počevši od direktora do električara. Kako i mi koji godinama sjedimo na istim kritičarskim stolicama, mučno i zdušno vršeći našu dužnost. Ako umjetnost bude doista naša zajednička (i jedina!) boginja mi ćemo se oko njezinog kipa uvijek naći, ruku o ruku, u istom kolu.“