Svemirske cipele
Ne postoji tolika svakodnevna otvorenost koja bi pjesničke kozmike Gordane Benić mogla upiti na prvi dah. One zahtijevaju promjenu perspektive.
Napuštanje tla, jezika, naviklosti na poeziju. Zahtijevaju i novi dah, zamalo toliko novo poimanje da su potrebne pripreme, kucanje na vrata, meditativno uranjanje, silaženje i uzgon. Ali onda slijedi zapanjenost, let. Iz uobičajenog stanja gotovo nesvjesno prelazimo u stanje živopisne pažnje i ultrasenzibilne percepcije. Pjesnikinja pritom susreće druge putnike, umjetnike, pjesnike, mističarke, astrofizičarke, uvodi nas u tumačenje Rimbauda. I pritom se tekst neprekidno sklada, nema predaha, baš kao što se svemir širi, tako se šire i pluća novog pjesničkog univerzuma. Pri tome ne prestajemo misliti na oblik poeme u kojoj je izvedeno ovo izvanredno poetsko djelo; poema je u slučaju "Svemirskih cipela" dosegla posve novu vrstu otvaranja i slobode. Kada u potpunosti ulazimo u svijet poeme, ona se pretvara u nešto nepredvidivo.
Jedan primerak je u ponudi
