Umberto Eco

Umberto Eco (1932) talijanski je književnik, književni kritičar, teoretičar kulture i semiotičar, koji je svjetsku slavu postigao romanom “Ime ruže”. Kao semiotičar, Eco je poznat po svojem doprinosu u istraživanju teorije simbola/znakova, a mnoge njegove studije, uključujući “Sveopći traktat semiotike”, predstavljaju značajan doprinos metodologiji komunikacije. Eco se rodio u Alessandriji u Pijemontu. Njegov otac Giulio Eco, bio je računovođa i veteran triju ratova. Ime mu je dao djed pretpostavlja se po skraćenici od ex caelis oblatus, u prijevodu “ponuđen s neba”. Godine 1954. na Sveučilištu u Torinu doktorirao je filozofiju radnjom o pojmu estetskog u srednjem vijeku. Nakon toga ulazi u svijet novinarstva gdje od 1954. do 1959. radi kao urednik kulture na RAI-u. Godine 1956. objavljuje svoje prvo djelo “Estetički problem u Tome Akvinskog”, a 1959. djelo “Sviluppo dell'estetica madioevele”, studiju o razvoju srednjovjekovne estetike koja je potvrdila njegov značaj kao jednog od najznačajnijih mislitelja srednjovjekovlja. Od 1961. do 1964. predaje estetiku na Sveučilištu u Torinu, od 1966. do 1969. vizualne komunikacije na Sveučilištu u Firenci, od 1969. do 1971. profesor je semiotike na Politehničkom Sveučilištu u Milanu, a od 1975. na Sveučilištu u Bologni. Gostujući je profesor i počasni doktor mnogih europskih i američkih sveučilišta. Književnu karijeru započeo je kasnih pedesetih kao kolumnist u časopisu Il Verri, pišući kolumnu pod nazivom Diario minimo (1959.-1961). Širokoj čitateljskoj publici Eco je najpoznatiji po svojim romanima “Ime ruže” i “Foucaultovo njihalo”. Danas Eco živi sa svojom suprugom Renate Remge provodeći ljeta na imanju u Riminiju i zime u svome domu u Milanu. Na Sveučilištu u Bolonji predaje komunikacijske znanosti, te redovito ispisuje svoju kolumnu u tjedniku L'Espresso, poznatu pod nazivom La bustina di Minerva. Puši i po nekoliko kutija cigareta dnevno, radi do kasno noću te se zabavlja istražujući nepoznata predgrađa i igrajući se magnetofonom.