France Prešeren

Slovenski pjesnik (Vrba kraj Bleda, 3. XII. 1800 – Kranj, 8. II. 1849). Studij prava s doktoratom završio u Beču 1828. Molba za advokaturu u Ljubljani bila mu je pet puta odbijena pa je 14 godina ondje radio kao koncipijent, a tek je 1846. uspio otvoriti samostalni odvjetnički ured u Kranju.

Prešeren je utemeljitelj modernoga slovenskoga pjesničkoga jezika, središte slovenskoga književnoga kanona, sa statusom nacionalnog barda. Osjećajem za pjesničku formu uzdignuo je slovensku književnost iz vjerskoga, moralističkog i utilitarističkog okvira na europsku razinu, suprotstavljajući se pritom ne samo J. Bleiweisu nego i J. Kopitaru, koji je još uvijek imao utilitarističke poglede na književnost. Prešeren kao pjesnik i M. Čop kao teoretičar bili su stupovi Kranjske čbelice (1830), pjesničkog almanaha koji je imao veliku ulogu u europeizaciji slovenske književnosti toga doba. – Prvu pjesmu, Djevojkama (Dekletam), objavio je 1827. u ljubljanskom njemačkom časopisu Illyrisches Blatt, u kojem je poslije objavljen i umjetnički vrhunac njegove lirike, Sonetni vijenac. Prvo je razdoblje njegova pjesništva pod utjecajem osamnaestostoljetnog europskog pjesništva (Zvjezdoznancima – Zvezdogledam; balada Vodenjak – Povodnji mož; romanca Doktor – Dohtar). U razdoblju nakon 1829., kada je objavio elegiju Oproštaj s mladošću (Slovo od mladosti), prevladava ispovjedna lirika u romantičarskom slogu (Ljubavni soneti – Ljubeznjeni sonetje, 1831; satira Nova pisanija – Nova pisarija, 1831; romanca Turjaška Rozamunda, 1832; balada Od lepe Vide, 1832; Elegija mojim zemljacima – Elegija svojim rojakam, 1832; Glosa, 1834; Soneti nesreće – Sonetje nesreće, 1834; Sonetni vijenac – Sonetni venec, 1834; njemačka elegija Uspomeni Matije Čopa – Dem Andenken des Matthias Čop, 1835; lirsko-epska pjesma ljubavne, povijesne i religiozne tematike Krštenje na Savici – Krst pri Savici, 1836; balade Ponovni pokop – Prekop, 1836., Ribar – Ribič, 1838., te Pjesniku – Pevcu, 1838., koji je ključni tekst o pjesnikovoj životnoj filozofiji, o smislu pjesništva i pjesničkoga poziva). U Sonetnome vijencu, s akrostihom Primicovi Juliji (Julija Primic bila je neuslišana pjesnikova ljubav, nadahnuće njegovih ljubavnih pjesama), udružena su tri glavna tematska kruga njegova pjesništva: ljubav, pjesništvo, narod. Posljednje, postromantičko razdoblje obilježeno je pjesmama Na rastanku (K slovesu, 1842), Mornar (1844), Snaga uspomene (Sila spomina, 1844), Zdravica (Zdravljica, 1844), Neistrunulo srce (Neiztrohnjeno srce, 1845), Nevjenčana mati (Nezakonska mati, 1847). Zaokružen izbor iz svojega pjesništva, osim Zdravice, koju je iz zbirke izdvojila cenzura pa je bila objavljena u Novicama 1848., nakon pada Metternichova apsolutizma i ukinuća cenzure, Prešeren je objavio u zbirci Pjesme (Poezije Doktorja Franceta Prešerna, objavljena 1846., datirana 1847). Proročanska Zdravica, s političkom koncepcijom ujedinjene Slovenije i ravnopravnih odnosa među velikim i malim narodima, nakon osamostaljenja postala je slovenska državna himna. Dio su njegova opusa i prepjevi pjesama G. A. Bürgera, osobito glasovita Lenora, G. G. Byrona, Th. Körnera, A. Mickiewicza i A. Grüna. Djelo mu je prevedeno na gotovo sve svjetske jezike.

Citiranje: Prešeren, France. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 23. 11. 2023.