Cvito Fisković

Hrvatski povjesničar umjetnosti i konzervator (Orebić, 24. XII. 1908 – Split, 13. VII. 1996). U Zagrebu završio Filozofski fakultet (1933), doktorirao (1938) tezom o korčulanskoj katedrali. Godine 1945–77. ravnatelj Konzervatorskoga zavoda za Dalmaciju. Bio je član JAZU (danas HAZU) od 1948. Pokretač i urednik mnogih časopisa i znanstvenih izdanja (Prilozi za povijest umjetnosti u Dalmaciji). Dobio je Nagradu za životno djelo (1970). Dugogodišnji rad na čuvanju i restauraciji spomenika spojio je s intenzivnim proučavanjem kulturnopovijesne baštine Dalmacije; razvio interdisciplinarni pristup prošlosti na prostoru istočnojadranske obale. Obuhvatio istraživanjima urbanističke i arhitektonske spomenike, djela kiparstva, slikarstva i umjetničkoga obrta od antike do najnovijega doba, te likovno stvaralaštvo povezao s drugim granama umjetnosti, posebno s književnošću. Dao je velik prinos poznavanju i monografskoj obradbi najvećih hrvatskih umjetnika (Radovan, Juraj Dalmatinac, Blaž Jurjev, I. Duknović), ali i stranaca koji su djelovali u Dalmaciji tijekom stoljeća (Nikola Firentinac). Obradio je važna pojedinačna arhitektonska ostvarenja (korčulansku, kotorsku i hvarsku katedralu, dubrovačke ljetnikovce), započeo iskapanja u Dioklecijanovoj palači te vodio rekonstrukciju srednjovjekovnih crkava, napisao je preglede umjetničkoga naslijeđa Kotora, Stona i drugih gradova te otoka Lastova i Visa. Osobito su važna njegova arhivska istraživanja kojima je otkrio bezbroj majstora domaćega podrijetla, a mnoga umjetnička djela atribuirao (Naši graditelji i kipari XV. i XVI. stoljeća u Dubrovniku, 1947; Zadarski srednovječni majstori, 1959). Ogledao se kao prozni pisac te likovni kritičar suvremena izraza.