Ivo Banac

Hrvatski povjesničar i esejist (Dubrovnik, 1. III. 1947 – Zagreb, 30. VI. 2020). Od 1959. živio u SAD-u. Diplomirao povijest na Sveučilištu Fordham u New Yorku (1969), a magistrirao i doktorirao (1975) na Sveučilištu Stanford u Palo Altu. Od 1977. do 2009. predavao povijest istočne i jugoistočne Europe na Sveučilištu Yale u New Havenu, od 1988. kao redoviti profesor, potom profesor emeritus. Bio je (1994–99) profesor na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti, gdje je upravljao Institutom za jugoistočnu Europu. Od 2008. bio je redoviti profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dopisni član HAZU od 1990. Bio je supredsjednik Instituta Otvoreno društvo – Hrvatska, predsjednik Hrvatskoga helsinškoga odbora, ministar zaštite okoliša i prostornog uređenja (2003), saborski zastupnik (2003–07), predsjednik Liberalne stranke (2003–05) i dr. Istraživao je povijest južnoslavenskih prostora i naroda, a napose hrvatsku povijest u XX. st. Autor znanstvenih monografija, rasprava i ogleda o problematici nacionalnih i međunacionalnih odnosa, djelovanja i položaja KPJ, jezičnih pitanja.

Važnija djela: Nacionalno pitanje u Jugoslaviji: izvori, povijest, politika (The National Question in Yugoslavia: Origins, History, Politics, 1984., hrvatsko izdanje 1987; nagrada Wayne S. Vucinich, 1984), Sa Staljinom protiv Tita: informbirovski rascjepi u jugoslavenskom komunističkom pokretu (With Stalin against Tito: Cominformist Splits in Yugoslav Communism, 1988., hrvatsko izdanje 1990), Grbovi: biljezi identiteta (1991), Hrvatsko jezično pitanje (1991), Dubrovački eseji (1992), Protiv straha (1992), Cijena Bosne (1994), Raspad Jugoslavije: eseji o nacionalizmu i nacionalnim sukobima (2001), Protiv močvare (2003), Acta turcarum: zapisi s putovanja po Turskoj (2006), Hrvati i crkva (2013). Uredio je i predgovorom popratio Dnevnik Georgija Dimitrova (The Diary of Georgi Dimitrov, 2003).