Branislav Glumac

Branislav Glumac (Smederevo, 10. lipnja 1938.) hrvatski je pjesnik, prozaik, dramatičar i književni i likovni kritičar. Djetinjstvo i mladost proveo je u Virovitici, gdje je završio gimnaziju, a od 1958. živi u Zagrebu. Studij jugoslavistike završio je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu 1973. Prvu pjesmu objavio je 1953. u Virovitičkom listu, započevši raznovrstan književni rad.

Pjesnički se oblikovao u ozračju naraštaja okupljenoga oko časopisa Razlog. Njegove stihove obilježavaju egzistencijalna nelagoda, intimnost, ironija i autoironija te slobodan stih blizak govornom jeziku. Gradsku svakodnevicu često suprotstavlja uspomenama na zavičaj i idealiziranoj slici provincije. Među pjesničkim knjigama ističu se Otok (1960.), Unutrašnji pejzaži (1966.), Ljubavna režanja (1977.), Brijeg hijena (1998.), Ljekarna od vremena (2006.) i Kazaljke oko očiju (2010.).

Najširu čitateljsku prepoznatljivost stekao je romanom Zagrepčanka (1974.), jednim od poznatijih ostvarenja hrvatske „proze u trapericama“. Govor mlade gradske žene, izostavljanje interpunkcije i razbijanje uobičajene prozne forme podupiru otpor društvenim pravilima. Roman je doživio brojna izdanja i scensku prilagodbu.

Prozni opus obuhvaća zbirke Posljednji živi mrtvac (1965.), Pohvatajte male lisice (1966.) i Živjeti kao čovjek (1975.) te romane Pasji praznik (1980.) i Pokusni čovjek (1991.). U središtu su nezadovoljni pojedinci, neprilagođenost i sukob osobnih očekivanja s društvenom stvarnošću.

Važan dio njegova rada čine sjećanja na umjetnike i razgovori o stvaranju: Svi moji ljudi (1987.), Oko-ruka-kist: razgovori sa slikarima (2005.) i 145 sjećanja na ljude (2008.). Kao polemičar predstavio se knjigom Kritika hrvatske »književne kritike« (1982.). Povezanost s likovnim svijetom potvrđuje i njegova donacija umjetnina Gradskom muzeju Virovitica.