Arhitektura secesije u Rijeci / Secessional Architecture in Rijeka 1-2

Arhitektura secesije u Rijeci pojavila se sa zakašnjenjem u odnosu na centre iz kojih je primala prve poticaje, Beča i Budimpešte, u kojima se secesijski izraz počeo formirati krajem 1890-ih. Čitavo razdoblje koje je obilježila secesijska izgradnja, vladale su za Rijeku krajnje nepovoljne političke okolnosti.[1] Rijeka je od Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868., pa sve do raspada Austro-Ugarske Monarhije 1918. godine bila pod izravnom upravom Mađarske. Dvanaestog rujna 1919. godine Gabrielle D'Annuzio okupirao je Rijeku, koja je sve do Rapallskog ugovora iz 1920. godine, između Italije i Kraljevstva SHS bila pod izravnom talijanskom upravom. Nakon potpisivanja Rapallskog ugovora, Rijeka je proglašena samostalnom republikom, iako kao takva nikada nije zaživjela. Rimskim ugovorom 1924. godine Rijeka je ponovno prepuštena na upravu Italiji, a Sušak je proglašen teritorijem Kraljevine SHS. Istovremeno, čitavo je to razdoblje obilježio ubrzani gospodarski razvoj grada. Rijeka se, osobito pod mađarskom upravom, razvila „od malog lučkog grada u vrlo važan transportno - industrijski centar na periferiji Carstva, s ambicijama i težnjama ka metropolizaciji.“[1]

Rijeka je kao najbliža točka izlaska na more, bila od strateške važnosti unutar Monarhije. Njen je potencijal maksimalno iskorišten, te je ulagan velik kapital kako bi se ona razvila u glavnu transportnu luku Monarhije. Među ostalim, otvarane su brojne tvornice koje su proizvodile za čitavo austrougarsko tržište. Istovremeno je ulagano i u projekte gradogradnje s ciljem preobrazbe gradskog središta u duhu centara Monarhije - Beča i Budimpešte. Međutim, to nije u potpunosti ostvareno o čemu svjedoči prošireno povijesno središte grada, odnosno izgradnja novih gradskih četvrti, čitavih uličnih poteza, parkova i perivoja, izvan gradskog središta. Ipak, brojni su secesijski objekti interpolirani u samo središte grada, gdje historicistička i secesijska arhitektura i danas koegzistiraju i definiraju ambijent riječkog gradskog središta.

S druge strane, izgradnja i proširivanje industrijsko - poslovnih zona na Rječini i duž obale rezultirali su otuđivanjem grada od mora i promjenu identiteta u tom smislu.

Utjecaji na riječku secesiju dolazili su najprije iz Beča i Budimpešte, potom i iz Italije, prvenstveno iz Trsta. Upravo je Trst poslužio kao urbanistički model za izgradnju Rijeke u tom razdoblju. Osim stranih arhitekata iz navedenih središta, brojne su realizacije u secesijskom duhu ostvarili i domaći arhitekti. Neki od istaknutijih arhitekata bili su Emilio Ambrosini, Theodor Träxler, Eugenio Celligoi, Luigi Luppis, Giuseppe (József) Farkas, Carlo Pergoli, Giovanni Rubinich i Szilard Zielinski. Oni su autori nekih od najuspješnijih ostvarenja riječke secesijske arhitekture - vile Corossacz, kuće Schitter (oboje E. Ambrosini), Teatra Fenice (T. Träxler i E. Celligoi), secesijskih višestambenih najamnih kuća u gradskoj četvrti Belveder (L. Luppis i G. Farkas), Klaonice (C. Pergoli i G. Rubinich) i hotela Emigranti (S. Zielinski).