Pokondirena tikva

Djelo je objavljeno 1838. godine, a govori o udovici Femi, ženi koja je nakon smrti muža silom htjela da se uzdigne u društvu. Ima novac koji joj je muž ostavio nakon cjeloživotnog mukotrpnog rada, u kojem mu je i ona pomagala, ali cijeli taj prošli život ona pokušava zanijekati, ponašajući se kao da je oduvijek plemenita roda. Ona poriče da je ikada išta radila, da joj je muž bio opančar, da je njezina sadašnja obitelj također radna i uspješna. Umjesto toga, kitila se nepotrebnim drangulijama i skupocjenim haljinama, tražeći da i njezina kći bude jednako gospodska, da joj se sluge ponašaju kao sluge gospodske i tako dalje. Sve to izaziva smijeh čitatelja, jer, primjerice, dosadašnji šegrt Jovan ne može se preko noći preobraziti u otmjenog slugu Johana, Žana ili Hansa, koji tečno govori francuski i zna se odijevati po posljednjoj modi. Ipak, iza svih tih smiješnih situacija i ludih zahtjeva gospođe Feme, krije se itekako duboka poanta djela. Fema se ponaša kao da je luđakinja. Izbacuje namještaj iz kuće jer je takav dekor u modi, govori francuski i njemački iako je potpuno nespretna u stranim jezicima, umišlja da se druži s grofovima i barunima, iako joj je jedina prijateljica žena koja se također pretvara da je plemenita, a zapravo je kuharica – obje međusobno si imponiraju druženjem, ne znajući da su obje lažne. Fema želi udati kćer za poznatog filozofa, a kada joj on prilikom namještanja ponudi brak – sama sebi daje titulu „gospođa filozofka“ – ponosna što nitko takvu nema, iako ta titula zapravo ništa ne znači. Gospođa Fami je zbog svega ovoga „pokondirena tikva“, izraz koji je smislio sam Sterija Popović, a kasnije se uvriježio u srpski jezik kao pravi izraz za osobu koja je nitko i ništa, a sebe smatra važnom. Kitila se lažnim sjajem i ponosna je na to, a svi oko nje vide da je bezvrijedna, pa ni ne shvaćaju njezinu potrebu za samohvalom. Pokondirena tikva je „svinja koja hoće da je se jaše“, također opis iz ove drame, a savršeno opisuje lik ove gospođe. Ova komedija zapravo nema pa pravu radnju. Nema posebnih događaja koji bi mogli tvoriti klasičan uvod, zaplet, vrhunac i rasplet. Cijela bit djela vrti se oko postupaka gospođe Feme. Mali fragmenti radnje zapravo su prikazi Feminih ludorija. Ona ništa ni ne radi, samo sjedi u sobi i naređuje ljudima oko sebe. A to naređivanje svodi se na prigovaranje zbog njihove prostote i uzdizanje sebe kao „noble“ ili plemenite. Osim po riječima, ni jednim drugim postupkom ne vidi se da je ta žena doista plemenita. Kao takva, ona privlači i ljude slične sebi, pa se skoro i udala za lažnog filozofa, misleći da će tako sebe uzdići, dok taj isti filozof, nekadašnji pomoćnik u trgovini, pokušava lažnim sjajem zavesti (lažnu) gospodu i tako sebe uzvisiti na društvenoj ljestvici.