Branko Gavella

Hrvatski kazališni redatelj, pedagog, teatrolog, kazališni kritičar i prevoditelj (Zagreb, 29. VII. 1885 – Zagreb, 8. IV. 1962). Filozofiju, germanistiku i slavistiku studirao u Beču, gdje je 1908. doktorirao. Od 1909. zaposlen u zagrebačkoj Sveučilišnoj knjižnici, 1910. javio se kazališnim kritikama u zagrebačkome njemačkom dnevniku Agramer Tagblatt i Savremeniku, 1914. počeo režirati u zagrebačkome HNK-u, gdje je bio ravnatelj Drame 1922–26., a 1926–29. bio je direktor Drame Narodnoga pozorišta u Beogradu. Režirao je u svim južnoslavenskim kazališnim središtima, ali i u pokrajinskim gradovima (Sombor, Varaždin), na Dubrovačkom ljetnom festivalu, u Češkoj, Slovačkoj, Bugarskoj i Italiji. Postavio je 279 dramskih i opernih djela, a posebice se ističu režije M. Držića, I. Gundulića, T. Brezovačkoga, I. Vojnovića, M. Krleže, M. Begovića, W. Shakespearea, J. W. Goethea, G. B. Shawa, L. Pirandella, M. P. Musorgskoga i R. Wagnera. Utemeljitelj Akademije za kazališnu umjetnost u Zagrebu (1950) i jedan od osnivača Zagrebačkoga dramskoga kazališta (1953., danas Dramsko kazalište »Gavella«). Redoviti član JAZU bio je od 1961. Estetičke probleme glumčeva stvaranja analizirao je u Krležinu časopisu Danas (1934), postulirajući bît glume kao »suigru« između glumca i gledatelja, fundiranu u psihološkoj »višesložnosti glumčeve ličnosti«. Od 1950. objavio je niz studija i eseja o hrvatskim dramatičarima i pjesnicima (M. Držić, I. Mažuranić, A. Šenoa, I. Vojnović i posebice M. Krleža), »književnih portreta« (D. Boranić, M. Kombol, Lj. Babić), sabranih u knjizi Književnost i kazalište (1971), te nastavio istraživanja o »estetici kazališta i glume« objavljena pod naslovom Glumac i kazalište (1967). Metodom suvremene teatrološke estetike i sociologije raspravljao o stilskim obilježjima hrvatskoga glumišta i njegovu odnosu prema njegovu »kazališnom susjedstvu«, što je posebice došlo do izražaja u knjizi Hrvatsko glumište (1953). Prve Gavelline režije (1917–20) obilježene su traženjem vlastita puta između nacionalne tradicije i suvremenih europskih tendencija, pri čemu se zapaža raznorodnost stilskih naglasaka u kojima pretežu simbolizam i najave ekspresionističkoga konstruktivizma (H. Ibsen, Divlja patka; W. Shakespeare, Otelo; A. Strindberg, Opojenost; T. Strozzi, Alanku; W. Shakespeare, Ukroćena goropadnica; J. Kosor, Nepobjediva lađa; I. Gundulić, Dubravka; M. Krleža, Galicija – 1920. zabranjena predstava; J. Kulundžić, Ponoć). Taj prividno eklekticistički repertoar odaje sva obilježja budućega Gavellina redateljskoga razmišljanja i istraživanja: zanimaju ga svjetska klasika, gdje dominantnu ulogu već tada dobiva Shakespeare, promicanje suvremene hrvatske drame, valorizacija nacionalne književne baštine te interpretacija ponajboljih europskih dramskih djela. Istodobno je Gavella djelovao i u operi, realizirajući gotovo sve važne naslove internacionalnoga i nacionalnog repertoara. Praizvedbom Golgote (1922), prvoga Krležina izvedenoga djela, započela je i puna afirmacija Gavelle kao redatelja. Do 1926. i odlaska u Beograd definitivno je profilirao svoju redateljsku poetiku koju će, uglavnom, realizirati u suradnji sa scenografom Lj. Babićem. Pritom se kako u ostvarenjima hrvatskih autora (M. Krleža, Vučjak i Michelangelo Buonarroti; M. Begović, Pustolov pred vratima) tako i u izvedbama europskih klasika i suvremenika (Shakespeare, Rikard III., Na Tri kralja; Pirandello, Šest lica traže autora; Shaw, Sveta Ivana) temeljni Gavellini redateljski postulati odčitavaju u jedinstvenosti i dramaturškoj logici scenskoga dispozitiva, u kojem se zamjećuju crte oplemenjenoga konstruktivizma, s odjecima ekspresionističkih obilježja te poštivanje tekstualnoga predloška – iz čega će poslije proizići njegova formulacija o vlastitu radu koji obilježava »zastupanje književnosti u kazalištu«. Istražujući hrvatsku baštinu posebnu je pozornost posvećivao H. Luciću, M. Držiću, I. Gunduliću i T. Brezovačkomu, a svoje je suvremenike, u rasponu od I. Vojnovića do M. Krleže i M. Matkovića, smatrao ishodištem za potvrdu vlastitih teorijskih pretpostavaka o redatelju kao idealnom zastupniku dramatičara pred javnošću. Velik prinos novom aspektu ambijentalne režije dao je na Dubrovačkim ljetnim igrama, posebice u realizacijama Goetheove Ifigenije na Tauridi (1953) i Vojnovićeva dramoleta Na taraci (1953). Kao redatelj, teatrolog i kazališni pedagog Gavella je proistekao iz srednjoeuropske kazališne moderne i nekih prepoznatljivih oblika scenskog ekspresionizma kao njezina kasnijega derivata. U njegovu se sustavu mogu prepoznati određeni utjecaji M. Reinhardta, K. S. Stanislavskoga i V. E. Mejerholda, ali je on izgrađen na autonomnim osnovicama koje su rezultat promišljenoga spoja praktičnoga scenskog iskustva i utemeljenoga teorijskog obrazlaganja bitnih počela kazališne umjetnosti. Po dubini pristupa redateljskom otjelotvorenju dramske književnosti i glazbene partiture na pozornici, Gavelli nedvojbeno pripada mjesto u vrhu moderne europske režije, a u hrvatskoj je teatrologiji jedan od njezinih neprijepornih prvaka.

Citiranje: Gavella, Branko. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 26. 11. 2023.


Naslovi u ponudi

Pet stoljeća hrvatske književnosti #86 - Eseji, studije, kritike

Pet stoljeća hrvatske književnosti #86 - Eseji, studije, kritike

Albert Haler, Mihovil Kombol, Branko Gavella, Ljubomir Maraković

Five Centuries of Croatian Literature (PSHK) is the largest publishing project in the history of Croatian literature.

Zora, Matica hrvatska, 1971.
Hrvatski. Latinica. Tvrde korice s ovitkom.
5,46 - 5,98