Istorija ludila u doba klasicizma

Foucault, rođen 1926. u Poitiersu, francuski filozof i povjesničar moći (umro 1984.), ovdje uvodi „arheologiju znanja“: ludilo nije inherentna bolest, već diskurzivni proizvod društvenih normi, gdje razum definira „ne-razum“ kao Drugog, podvrgavajući ga kontroli.

Knjiga podijeljena u četiri dijela prati evoluciju: u Srednjem vijeku, ludaci su vidljivi u leprozarima, podsjećajući na kršćansku milost; Renesansa ih slavi kao proroke kozmičkih istina, simbolizirane „brodovima ludaka“ koji plove slobodno; klasično doba (17.-18. st.) donosi „Veliko zatočavanje“ – zatvaranje u generalne bolnice s prosjacima i prostitutkama, pod racionalnim režimom Descartesa, gdje ludilo postaje moralna kazna za ekonomsku neefikasnost. U modernosti, klasificirano pod psihijatriju, ludilo gubi glas: zatvoreno u azile pod nadzorom liječnika, bez dijaloga s razumom, pretvarajući se u „mentalnu bolest“.

Foucault razotkriva mehanizme moći: ludilo kao ogledalo razuma, ali i kritika prosvjetiteljskog mita o napretku. Citat: „Ludilo i ne-ludilo, razum i ne-razum, tu se zbrkano prepliću: neodvojivi od trenutka u kojem još ne postoje, i postojeći jedno za drugo.“

Utjecala je na njegov kasniji opus (Nadzirati i kažnjavati), inspirirajući Deleuzea i Guattarija u Anti-Edipu, te kritike institucija (kao Szaszov Mit o mentalnoj bolesti). Kritike: Merquior ga optužuje za faktografske greške i selektivno citiranje kršćanske okrutnosti prema ludacima; Gutting bilježi polarizaciju – hvaljena kao analitički temeljita (Porter), ali kritizirana za zanemarivanje empirije. Knjiga ostaje ključna za razumijevanje kako moć oblikuje subjektivnost.