Valerij Brjusov

Valerij Jakovljevič Brjusov (Moskva, 13. prosinca 1873. – Moskva, 9. listopada 1924.) ruski je pjesnik, prozaik, dramatičar, prevoditelj i književni kritičar, jedan od utemeljitelja ruskoga simbolizma. Potjecao je iz trgovačke obitelji i studirao povijest i filologiju na Moskovskom sveučilištu. Francuska poezija, osobito simbolisti, snažno je utjecala na njegovo književno oblikovanje.

Priređivanjem zbornika Ruski simbolisti (1894.–1895.) pomogao je oblikovati program novoga pjesničkog pokreta. Vlastiti izraz razvijao je zbirkama Chefs d’œuvre (1895.), Me eum esse (1897.), Tertia vigilia (1900.) i Urbi et orbi (1903.). Njegovo pjesništvo povezuje strogu oblikovnu disciplinu s motivima modernoga grada, povijesti, strasti i čovjekove težnje za nadilaženjem svakodnevice.

Najpoznatije prozno djelo, Ognjeni anđeo (1907.–1908.), smješteno je u Njemačku šesnaestoga stoljeća. Ljubavnu opsesiju, mistiku i demonološka vjerovanja povezuje s pitanjem nepouzdanosti ljudskoga iskustva. Roman je poslužio kao predložak istoimene opere Sergeja Prokofjeva. U Oltaru pobjede (1913.) Brjusov se okreće kasnoj antici i sukobu poganskoga i kršćanskoga svijeta.

Važan je i kao prethodnik moderne ruske znanstvene fantastike. Roman Zvijezdina gora, pisan od 1895. do 1899., pustolovinu u Africi povezuje s potomcima Marsovaca, dok Republika Južnoga Križa istražuje raspad organiziranoga društva pod pritiskom neobične epidemije. Fantastičnim motivima propituje krhkost civilizacije i granice racionalnoga objašnjenja.

Kao prevoditelj približavao je ruskim čitateljima francusku, antičku i armensku književnost, a bavio se i poviješću stiha. Nakon revolucije 1917. sudjelovao je u književnim i obrazovnim ustanovama. Njegov opus spaja učenost, formalnu preciznost i maštu, zauzimajući važno mjesto u književnosti ruskoga Srebrnog doba.