Ljuljačka daha

Leo odlazak u zatočeništvo doživljava kao oslobođenje od straha da će provincijska sredina otkriti njegovu homoseksualnost. I ne sluti da bi priznavanje homoseksualnosti u logoru značilo smrtnu presudu, a još manje da će i nakon propaćenih strahota u logoru ponovno biti gurnut na rub društva i biti izopćenik zabite sredine.

Ovaj roman pokazuje da, riječima Herte Müller, nijedan odlazak nije konačan. U svojim intervjuima ističe da je neraskidivo vezana za prošlost i iskustvo diktature, strah te sjećanja na djetinjstvo i mladost u skučenoj rumunjskoj provinciji banatskih Švaba, koji su nakon pada nacističkog režima 1945. mahom (sve žene i muškarci između 17 i 45 godina) bili odvedeni u ruske logore kako bi, kao pripadnici naroda koji je sve razorio, pomogli u obnovi.

Poput svih proznih tekstova Herte Müller, i ovaj je roman vrhunsko književno ostvarenje onkraj svakog biografizma, naivnoga povijesnog prikaza i tematiziranja političkog autsajderstva. Zgusnut poetski jezik realne situacije užasa pretvara u snažne univerzalne slike ljudske patnje i snage koju čovjek nalazi u rubnim životnim situacijama, što je u prozi Herte Müller prepoznao i žiri za dodjelu Nobelove nagrade.

• Helen Sinković