Therese Raquin

Emile Zola smatra se začetnikom naturalizma, razdoblja koje bi se okvirno moglo ograničiti na razdoblje između 1870. i 1890. godine. Naturalizam je književni pravac koji se nastavlja na realizam i još detaljnije i dosljednije prikazuje vidljivu zbilju i ljudsku narav. Prema naturalističkom shvaćanju, čovjek je određen trima stvarima: naslijeđem, sredinom te trenutkom (tj. okolnostima u kojima se nalazi). Upravo je taj naturalistički pogled Zola dosljedno primijenio na svoje djelo, opisujući surovu stvarnost i događaje koji se vrte oko dvaju likova koji su potpuno ovladani svojim životinjskim nagonima te na kraju u suštini njima i uništeni.

Ova je jedinstvena priča, isprepletena lažima, strašću, preljubom, zločinima, ubojstvima i nasiljem, proslavila mladog Zolu i podigla mu ugled na jednu višu stepenicu i zaintrigirala određenu skupinu čitatelja, ali je u isto vrijeme izazvao i zgražanje među njegovim suvremenicima, prvenstveno zbog svoje tematike, a onda i zbog načina njezina prikazivanja.

Zola se, dobivši mnoštvo uvreda na račun svojega djela, obranio dodavši predgovor drugome izdanju romana (koji se smatra svojevrsnim manifestom samog naturalističkog pokreta), obranivši tako i razjasnivši glavne ideje koje su predstojale ovome romanu, s obzirom na to da su ga kritičari krivo protumačili:

“Ja sam u Thérèse Raquin htio studirati temperamente, a ne karaktere. U tome je, eto, čitava knjiga. Izabrao sam likove kojima suvereno vladaju njihovi živci i njihova krv pa su lišeni svakog dara slobodnog prosuđivanja i na svaki čin njihova života nagoni ih zla kob njihove puti. Therese i Laurent su ljudske životinje i ništa više.”