Gloria in excelsis
Roman isprepliće tri priče tri pripovjedača, odvojene stoljećima, ali povezane bosanskom sudbinom i pamćenjem. Složena struktura koristi kroničarski stil, oralnost i fantastiku, subvertirajući linearni tijek vremena kroz interpolacije i snove.
Prva priča: Kreševski ljetopis (1765.–1766.). Fra Marijan Bogdanović, franjevački kroničar samostana Sv. Katarine u Kreševu, zapisuje trogodišnju obnovu nakon požara pod turskom vlašću. Jezik imitira andrićevsku oralnost: godišnja doba, tradicija, praznovjerja (snovi o Šimunu Paškvanu, nadnaravni hrast). Likovi poput Ivana Gašparova Slavnića lutaju bez pamćenja; fra Marijan bori se s racionalnošću protiv iracionalnog, naglašavajući multikulturalnost Bosne.
Druga priča: Zagrebački dnevnik (1945.). Željko Ćurlin, pilot RAF-a jugoslavenskog podrijetla, boravi četiri mjeseca u postratnom Zagrebu nakon bombardiranja Sarajeva. Paranoja, sram pred Kočom Popovićem, susreti s Stepincem i agentom Čajkanovićem razrješavaju iluzije (bomba na Sarajevo, uloga u NDH zločinima). Epizode uključuju strica Amidžu Pepija i više verzija smrti; kulminira samoubojstvom, istražujući titoističko preuzimanje i relativizaciju zla.
Treća priča: Sarajevsko sklonište (2. travnja 1945.). Šimun Paškvan, umirovljeni računovođa i ključar bunkerâ, pripovijeda 80 minuta panike tijekom savezničkog bombardiranja. Jezik nižeg sloja: kockari s nerazjašnjenim zločinima, ustaški logornik Skorvatzy, Luburić kao figura zla (otkrivanje skrivenih Židova). Ključ simbolizira moć zatvaranja/otvaranja; bomba donosi apokalipsu bez spasa.
Priče se vežu kroz obitelj Paškvan – metalurški zanat, mitska sudbina, preskakanje stoljeća – i motive ključa, sna, požara. Teme: bosanska melankolija, okupacije (turska, ustaška, titoistička), prijelaz vjere u uvjerenja, slučajnost nasuprot logici, nestanak strpljenja. Roman kao mozaik-kronika najavljuje smrti bez mesijanskog spasa, slaveći "Gloria in excelsis" u kaosu povijesti.
Jedan primerak je u ponudi
