
Mišomor za rođake
U svojoj novoj zbirci priča, Radenko Vadanđel se vraća pitanju koje je postavio u svom hvaljenom proznom debiju „Dnevnik jednog besposlenika“: koliko daleko (i duboko) nas može odvesti nepokretnost?
I u „Mišomoru za rođake“ svet dosadnih gradova i sela je pozornica na kojoj se susreću ljudi koji se jedva kreću, ali koji ipak postaju učesnici u nekim od nemilosrdnih bitaka: borbi između bolesnih i zdravih, moćnih i nemoćnih, mladih i starih, srećnih i nesrećnih. Razorene porodice, i one koje drži na okupu samo interes, večna sumnja i umorno saučesništvo rođaka – Vadanđelovi narativni krugovi se šire oko starih porodičnih kuća i zemlje, a topli leš imanja, koji još uvek zauzima čovek, često je jedino što hrani život: jedina prilika za kretanje. I zato za Vadanđela, niti za njegovog čitaoca, nema nepokretnosti. Svet ljudi se ni po čemu ne razlikuje od ostatka organskog sveta: u ritmu koji se ne može i ne sme ubrzati, on se završava i ponovo rađa, i svaki ljudski pokret – bio jak ili slab – vodi nas ka istom ishodu. „Ubistvo miševa za rođake“ je za svet u kome živimo na isti način na koji jedan od likova u naslovnoj priči govori o zapuštenoj porodičnoj kući: anamneza psihološkog stanja, dijagnoza emocionalnog sloma njenih stanovnika.
Jedan primerak je u ponudi





