Što je čuvalo nadu
Boris Maruna, pjesnik i esejist, od rane je mladosti nosio breme prešućene i mitu povjerene povijesti. To je breme nosio u svojim pjesmama, ali i u esejističkim prozama, koje se u ovom izdanju prvi put i objedinjuju.
Riječ je o tekstovima što su nastajali za vrijeme njegova izgnanstva, kao i onima objavljenima nakon povratka u domovinu od 1991. godine. Svojim vlastitim životom to je povijesno breme Maruna nosio s neobičnom hrabrošću i nepredvidivošću, što njegovo djelo čini još vrjednijim, jer je u početku nastajalo u duhovno retrogradnom okruženju poratne hrvatske emigracije, a kasnije i u posve izokrenutom vrijednosnom sustavu rane postkomunističke Hrvatske. Iz tih se svjetova Maruna oduvijek izdvajao drukčijim glasom…Nema nikakve dvojbe da je Boris Maruna jedan od najboljih hrvatskih pjesnika koji je djelovao u emigraciji, a koji je sudbinski isprepleo svoj život sa svim svojim tekstovima, bez obzira na to je li riječ bila o stihu ili o prozi. Konačno, u hrvatskoj književnosti nitko kao on nije uspio spojiti težinu povijesnoga i mitskog prostora sa stvarnošću vlastitog života. I nitko poput Marune nije među tim odvojenim svjetovima stvorio toliko bolno točnih i lucidnih mostova.
Jedan primerak je u ponudi
