Gaston Bachelard

Francuski filozof, povjesničar znanosti i književni kritik (Bar-sur-Aube, 27. VI. 1884 – Pariz, 16. X. 1962). Diplomirao matematičke znanosti 1912., a filozofiju 1920. Profesor fizike i kemije u rodnome gradu (1929–30), potom (1940–54) profesor filozofije i povijesti znanosti na Sorbonnei. Bio je jedan od pokretača smjera nouvelle critique, koji je tekst držao organizmom kojemu treba proučavati funkcioniranje i koji nastoji dokinuti opreku između znanosti i književnosti. Premda ne oblikuje svoje filozofsko mišljenje u sintetsku i sustavnu doktrinu, Bachelard razvija vlastitu sliku svijeta i znanosti koja stvara svijet, upućujući na temeljno jedinstvo filozofije, filozofije znanosti i pjesničke imaginacije. Protivi se uporabi apstraktnih teorijskih sustava, posebice pozitivizmu, empirizmu i racionalizmu, historicizmu i spiritualizmu. U središtu je njegova bavljenja filozofijom i filozofijom novoga znanstvenoga duha problematika teorije znanosti, istraživanje njezine biti, predmeta, metoda, vrijednosti i statusa. Njegovo poimanje filozofije i znanosti i njihova odnosa (filozofija znanstvenih otkrića) utemeljeno je u društveno-povijesnim, tehničkim i psihološkim okvirima, za što Bachelard stvara vlastitu koncepciju »primijenjenog racionalizma«, neku vrstu »miješane filozofije«, za razliku od statičkog racionalizma siromašne filozofije. Napredovanje znanstvenog duha zbiva se kroz negaciju ranijih spoznaja, kroz »filozofiju ne« (La Philosophie du non, 1940), ali ne filozofiju negacije. Razumjeti duh, kako ga shvaća Bachelard, videći u tome obrat znanstvenog duha, znači razumjeti ono čemu on govori »ne«, misleći pritom na totalno oslobađanje od povijesti zabluda, od lažne znanosti. Prema Bachelardu, otvorena filozofija i integriranje znanstvene kulture u opću u tom smislu predstavljaju sastavni dio ljudske sudbine. Osnovom i najdubljim oblikom znanstveno-tehničke spoznaje smatra Bachelard stvaralačku imaginaciju, fizikalni element naslijeđen od Aristotelove fizike, pa taj fenomen pjesničke imaginacije klasificira arhetipsko-simbolički kao dijelove elementarne filozofije (elementi zemlja, voda, zrak, vatra), koji postaju načelima umjetničkog djela, analogno elementarnim kozmičkim snagama. Autor je mnogobrojnih rasprava o estetičkim temama, pjesništvu i umjetnosti (Monet, Van Gogh, Chagal i dr.). Djela: Novi znanstveni duh (Le Nouvel esprit scientifique, 1934), Filozofija ne. Esej o filozofiji novoga znanstvenog duha (La Philosophie du non. Essai d’une philosophie du nouvel esprit scientifique, 1940), Racionalni materijalizam (Le Matérialisme rationnel, 1953), Poetika prostora (La Poétique de l’espace, 1957), Plamen voštanice (La Flamme de la chandelle, 1961).

Citiranje: Bachelard, Gaston. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 6. 11. 2023.