Marie-Henry Beyle Stendhal

Stendhal (pravo ime Marie-Henri Beyle), francuski književnik (Grenoble, 23. I. 1783 – Pariz, 23. III. 1842). Iz imućne rojalističke obitelji. Oduševljen Francuskom revolucijom, a potom Napoleonom, 1799. upisao Politehničku školu u Parizu, ali ju je sljedeće godine napustio te ušao u vojnu službu (kao potporučnik), u kojoj je bio do 1802. te ponovno (u intendanturi) 1806–14. Sudjelovao u više napoleonskih ratova (u Italiji, Njemačkoj, Rusiji). Nakon Napoleonova pada živio u Milanu 1814–21., potom se, kada su ga austrijske vlasti osumnjičile za simpatiziranje karbonarâ, vratio u Pariz. Nakon Srpanjske revolucije bio je francuski konzul u Trstu (1830–31) te Civitavecchiji (1831–42). Posvetivši se književnosti, postao je poznat po biografijama Životi Haydna, Mozarta i Metastasija, Rossinijev život, putopisima Rim, Napulj i Firenca (njegovo prvo djelo u kojem se potpisao pseudonimom Stendhal), Šetnje Rimom, Sjećanja turista, esejima Povijest slikarstva u Italiji, O ljubavi te biografskom studijom Racine i Shakespeare, u kojoj ističe romantizam kao vitalni aspekt književnog stvaranja. Sredinom 1820-ih započeo je pisati romane (prvi je Armance, 1827), od kojih su najznačajniji Crveno i crno i Parmski kartuzijanski samostan. Kao romanopisac Stendhal je valoriziran tek potkraj XIX. st. (među suvremenicima cijenio ga je samo H. de Balzac). Više moralist nego kroničar, Stendhal je romane oblikovao na trajnoj napetosti i raskrižju klasicizma, romantizma i realizma, mješavini romantičnih fabula (u kojima značajno mjesto imaju fatalne ljubavi i svijest junaka o vlastitoj iznimnosti) i paradoksalnog općeg tona, u međuprostoru satire, ironije i poetskoga duha. Pritom su događaji najčešće viđeni kroz junakovu svijest, dok se pripovjedač povlači; time Stendhal razrađuje subjektivni realizam u kojem svijest lika uvjetuje gledište pripovijedanja. Pisao je i novele smještene u srednjovjekovnu i renesansnu Italiju, s motivima preuzetima iz kronika i arhivskih spisa, nastale u duhu G. Boccaccia i F. Rabelaisa te skupljene u zbirci Talijanske kronike. Ostavio je i više nedovršenih djela objavljenih posmrtno – romansirane autobiografije Život Henrija Brularda, remek-djelo ironijskoga samopreispitivanja, i Sjećanja iz egotizma, romane Lamiel (1889), Lucien Leuwen (1894), s radnjom za vladavine Luja Filipa, Crveno i zeleno, biografiju Napoleonov život.