Marie-Henry Beyle Stendhal

Marie-Henri Beyle, poznat pod književnim pseudonimom Stendhal (Grenoble, 23. siječnja 1783. – Pariz, 23. ožujka 1842.), bio je francuski književnik, esejist i jedan od utemeljitelja psihološkog realizma u europskoj književnosti. Odrastao je u građanskoj obitelji, a mladost proveo u burnom razdoblju Francuske revolucije i Napoleonovih ratova. Služio je u Napoleonovoj administraciji i sudjelovao u vojnim pohodima, uključujući pohod na Rusiju 1812. godine. Nakon Napoleonova pada boravio je u Italiji, koja je snažno oblikovala njegov književni i umjetnički senzibilitet.

Književnu karijeru započeo je putopisima, biografskim i umjetničkim studijama, među kojima se ističu Životi Haydna, Mozarta i Metastasija (Vies de Haydn, de Mozart et de Métastase, 1814.), Povijest slikarstva u Italiji (Histoire de la peinture en Italie, 1817.) i Rim, Napulj i Firenca (Rome, Naples et Florence, 1817.). U raspravi O ljubavi (De l'amour, 1822.) razvio je poznatu teoriju kristalizacije ljubavi, analizirajući psihološke mehanizme zaljubljivanja.

Njegov prvi roman Armance (1827.) prethodio je remek-djelu ** Crveno i crno (Le Rouge et le Noir, 1830.)**, koje kroz sudbinu ambicioznog Juliena Sorela prikazuje sukob pojedinca s društvenim poretkom, klasnim predrasudama i vlastitim strastima. Roman Parmski kartuzijanski samostan (La Chartreuse de Parme, 1839.) donosi složenu priču o ljubavi, politici i ambiciji u napoleonskoj i postnapoleonskoj Italiji.

Među ostalim djelima ističu se nedovršeni roman Lucien Leuwen (posmrtno objavljen 1894.), autobiografski zapisi Život Henryja Brularda (Vie de Henry Brulard) i Uspomene jednog egoista (Souvenirs d'égotisme) te zbirka Talijanske kronike (Chroniques italiennes, 1855.).

Stendhalovo stvaralaštvo obilježavaju psihološka pronicljivost, ironija, analiza društvenih odnosa i istraživanje sukoba između strasti i razuma. Za života nije stekao široku čitateljsku popularnost, ali je posmrtno prepoznat kao jedan od najvećih francuskih romanopisaca 19. stoljeća, čije je djelo snažno utjecalo na Balzaca, Tolstoja, Dostojevskog i razvoj modernoga psihološkog romana.