Vjekoslav Klaić

Klaić, Vjekoslav, hrvatski povjesničar, književnik i muzikolog (Garčin kraj Slavonskoga Broda, 21. VI. 1849 – Zagreb, 1. VII. 1928). Nakon studija povijesti i geografije u Beču bio profesor hrvatske povijesti (1878–82) i opće povijesti (1893–1922) na Mudroslovnome fakultetu u Zagrebu. Godine 1902–03. obnašao je dužnost rektora Sveučilišta u Zagrebu. Godine 1875. uređivao je pravaški književni tjednik Hrvatska lipa i u njem surađivao, a 1883–89. uređivao književni časopis Vienac. Kao rezultat geografskog istraživanja objavio je nekoliko atlasa i udžbenika te knjige Prirodni zemljopis Hrvatske (1878) i Zemljopis zemalja u kojih obitavaju Hrvati (I–III, 1880–83). U povijesnim studijama bavio se temama hrvatske povijesti od doseljenja do XX. st., a osobito su vrijedne njegove rasprave iz hrvatskog srednjovjekovlja, o ranoj pripadnosti srednjovjekovne Slavonije te o hrvatskim velikaškim obiteljima. U svojem temeljnom djelu Povjest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća (I–V, 1899–1911) obradio je događaje iz hrvatske povijesti do 1608. Pritom se iskazao kao najistaknutiji predstavnik genetičkoga smjera u hrvatskoj historiografiji pa je snažno utjecao na razvoj nacionalne svijesti i hrvatske povijesne znanosti. Objavio je veći broj temeljnih studija o Bosni i Hercegovini, u kojima sintetizira rezultate povijesnih, geografskih i etnografskih istraživanja (Bosna: podatci o zemljopisu i poviesti Bosne i Hercegovine. Prvi dio: zemljopis, 1878; Poviest Bosne do propasti kraljevstva, 1882). Proučavajući djelovanje P. Rittera Vitezovića, bavio se poviješću i kulturom Zagreba pa je, osim mnogobrojnih manjih studija, objavio monografska djela Statut grada Zagreba: od god. 1609. i reforma njegova god. 1618. (1912) i Zagreb 1910.–1913. (1918). Dosljedno pravaškoj ideologiji o značaju duhovnoga i političkog jedinstva hrvatskog naroda, u svojim je školskim udžbenicima povijesti isticao misao o stoljetnoj samostalnosti Hrvatske. Kao skladatelj nije dao veća djela, ali je svojim radom pridonio razvoju glazbenog života u Hrvatskoj (1882. osnovao i do 1891. vodio Diletantski orkestar u Hrvatskome sokolu i bio njegov dirigent). Njegov doprinos razvoju Hrvatskoga glazbenoga zavoda (od 1890. do smrti potpredsjednik) toliko je značajan da se razdoblje 1890–1920. naziva »Klaićevom erom«. Zajedno s V. Novakom pokrenuo je 1892. i uređivao mjesečnik Gusle, a svojim studijama utjecao je na razvoj glazbene historiografije. Priredio je za tisak Hrvatsku pjesmaricu (1893) gdje je u manjoj mjeri i skladao (popijevka Svraćanje). Ostala djela: Hrvatska plemena od XII. do XVI. stoljeća (1897), Bribirski knezovi od plemena Šubić do god. 1347 (1897), Krčki knezovi Frankapani (1901), Marturina: slavonska daća u srednjem vijeku (1904), Život i djela Pavla Rittera Vitezovića: (1652–1713) (1914), Vatroslav Lisinski i prve dvije hrvatske opere (1919), Knjižarstvo u Hrvata (1922), Crtice iz hrvatske prošlosti (1928).