Jaroslav Šidak

Hrvatski povjesničar (Beč, 4. I. 1903 – Zagreb, 25. III. 1986)., na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1926. diplomirao povijest i geografiju, a 1935. doktorirao povijest. Od 1934. do 1941. bio je profesor u gimnazijama u Senju i Zagrebu, a potom član redakcije Hrvatske enciklopedije u Hrvatskom izdavalačkom bibliografskom zavodu. Od 1943. predavač na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, 1953–73. redoviti profesor na katedri za opću povijest novoga vijeka, od 1958. voditelj katedre za hrvatsku povijest. Godine 1948. osnovao je i do 1985 (uz iznimku 1976–77) uređivao Historijski zbornik. U početcima znanstvenog rada bavio se proučavanjem bosanske srednjovjekovne povijesti. Posebice je proučavao Crkvu bosansku (Crkva bosanska i problem bogumilstva u Bosni, 1940; Studije o »Crkvi bosanskoj« i bogumilstvu, 1975), a potom ponajviše teme iz hrvatske novovjekovne povijesti (pisao je o seljačkoj buni 1573., J. Križaniću, B. A. Krčeliću i krugu oko I. Martinovića, o uroti Zrinskih i Frankapana i razvoju Kraljevske akademije znanosti u Zagrebu). Osobito se bavio hrvatskom poviješću XIX. st. te je problematizirao ilirski pokret, razvoj jugoslavenske ideje u hrvatskoj politici od ilirskoga pokreta do 1914., okolnosti revolucionarne 1848. god. u Hrvatskoj, politička zbivanja od Bachova apsolutizma (1851–59) do ustanka E. Kvaternika u Rakovici (1871), o J. Draškoviću, Lj. Gaju, I. Mažuraniću, I. Kukuljeviću Sakcinskom, S. Radiću. Dao je zapažene priloge iz povijesti hrvatske historiografije. Svojim je pedagoškim i znanstvenim radom utjecao na više naraštaja hrvatskih povjesničara i općenito razvoj hrvatske historiografije nakon II. svjetskog rata. Dobio je Nagradu za životno djelo (1976). Ostala djela: Povijest hrvatskog naroda g. 1860–1914 (koautor, 1967), Studije iz hrvatske povijesti XIX. stoljeća (1973), Studije iz hrvatske povijesti za revolucije 1848–1849 (1979), Kroz pet stoljeća hrvatske povijesti (1981), Hrvatski narodni preporod: ilirski pokret (koautor, 1988).