Dragutin Tadijanović

Dragutin Tadijanović (Rastušje kraj Slavonskog Broda, 4. studenoga 1905. – Zagreb, 27. lipnja 2007.) hrvatski je pjesnik, urednik i prevoditelj, jedan od najčitanijih autora hrvatske književnosti 20. stoljeća. Njegovo pjesništvo obilježavaju jasnoća izraza, slobodni stih i snažna povezanost osobnog iskustva s krajolikom, sjećanjem i prolaznošću.

Odrastao je u zemljoradničkoj obitelji, školovao se u Podvinju i Slavonskom Brodu, a u Zagrebu najprije studirao šumarstvo. Poslije je prešao na Filozofski fakultet, gdje je 1937. diplomirao književnost i filozofiju. U književnosti se javio 1922. pod pseudonimom Margan Tadeon. Radio je kao korektor, nastavnik i urednik, a od 1953. do 1973. vodio Institut za književnost i teatrologiju JAZU-a. Redoviti član Akademije postao je 1965.

Prvu samostalnu zbirku Lirika objavio je 1931. Slijedile su Sunce nad oranicama (1933.), Pepeo srca (1936.), Dani djetinjstva (1937.) i Tuga zemlje (1942.). Zavičajni svijet Rastušja, majčin lik, oranice i uspomene na djetinjstvo oblikuju temelj njegova ranog pjesništva. Pjesme Dugo u noć, u zimsku bijelu noć, Visoka žuta žita i Daleko su od mene oranice pripadaju njegovim najpoznatijim ostvarenjima.

U kasnijim knjigama, među kojima se ističu Srebrne svirale (1960.), Prsten (1963.), Vezan za zemlju (1974.), Prijateljstvo riječi (1981.) i Kruh svagdanji (1986.), proširuje teme na grad, povijest, umjetnost, samoću i smrt. Jednostavan jezik postaje sredstvo složenog razmišljanja o ljudskom trajanju.

Važan je i njegov urednički doprinos: priređivao je djela hrvatskih klasika, osobito Matoša, te sudjelovao u sastavljanju antologija. Dobitnik je Nagrade „Vladimir Nazor” za životno djelo (1967.) i Goranova vijenca (1982.). Njegova poezija ostaje bliska čitateljima zahvaljujući spoju intimnosti, suzdržane osjećajnosti i precizne pjesničke slike.