Edgar Allan Poe

Američki književnik (Boston, 19. I. 1809 – Baltimore, 7. X. 1849). Dijete siromašnih putujućih glumaca, roditelje je izgubio s dvije godine. Odrastao je kao posvojenik trgovca Johna Allana u Richmondu, na jugu SAD-a. Obrazovanje je započeo (1815) u Engleskoj, u jednom koledžu kraj Londona, nastavio (1820) u Richmondu; napustio je Virginijsko sveučilište, a s vojne akademije West Point bio je isključen (1830) zbog lošeg ponašanja. Nastanio se (1831) u Baltimoreu i započeo književno-publicistički rad: pisao je recenzije, kritike, eseje, pjesme i pripovijetke, uređivao i izdavao časopise, držao predavanja. Prvu zbirku pjesama Tamerlane i druge pjesme (Tamerlane and Other Poems, 1827) objavio je o vlastitom trošku. Uvijek više gladan nego sit, povremeno je zapadao u teška depresivna stanja te tražio spas u alkoholu i narkoticima. U takvim se prilikama rodila misao (što ju je izrazio u glasovitoj raspravi Pjesničko načelo – The Poetic Principle, objavljenoj posmrtno, 1850) da je poezija »ritmičko stvaranje ljepote«, koje je samo sebi svrhom. Takvo je shvaćanje ostvario u lirskim pjesmama i zbirkama (Heleni – To Helen, 1831; Grad u moru – The City in the Sea, 1831; Gavran i druge pjesme – The Raven and Other Poems, 1845; Annabel Lee, 1849., i drugo) i u pripovijestima koje su često građene na efektima groze, napetosti i osjetilnih senzacija (Groteskne pripovijesti i arabeske – Tales of the Grotesque and Arabesque, 1840; Pripovijesti – Tales, 1845., i drugo). U Poeovim djelima, uz halucinantnu razigranost mašte, ima i hladne, osobito cerebralne proračunatosti (tzv. tales of ratiocination), u pričama novoga tipa kojih je on tvorac, a koje su u cijelosti sazdane na logičkim operacijama. Taj je književni postupak postao popularan u formi detektivskih romana.

Za Poeovu larpurlartističku doktrinu odlučne su bile ideje S. T. Coleridgea; za liriku – pjesme A. Tennysona; za pripovijesti – engleski gotski roman i romani Ch. B. Browna. Sve one značajke što ih je već Mme de Staël bila uočila u novoj europskoj književnosti – bolni dojam nepotpunosti ljudske sudbine, melankolija, sklonost sanjarenju, mistika, obuzetost zagonetkom života – ima i Poeovo djelo. No on je, zbog iznimna intenziteta svojih patnja, imao sposobnost da iz banaliziranih kantilena romantičke škole satka novi čarobni svijet snova i poda mu stravičnu realnost tragedije. Međutim, u SAD-u Poeova doba nije vladao umjetnički senzibilitet koji je mogao prepoznati i ocijeniti sve njegove vrijednosti. U Europi, naprotiv, izvornost i elementarna snaga Poeova stvaralačkoga duha bile su priznate ubrzo nakon njegove smrti (Ch. Baudelaire preveo je njegove pripovijesti, S. Mallarmé njegove pjesme). U drugoj polovici XX. st. njegova osobnost i djelo bile su predmetom zanimanja vodećih književnih teoretičara (J. Lacan, Tz. Todorov, J. Derrida i dr.). U hrvatskoj književnosti veliki Poeov poklonik bio je A. G. Matoš.