Simone de Beauvoir

Francuska književnica i filozofkinja (Pariz, 9. I. 1908 – Pariz, 14. IV. 1986). Studirala je filozofiju i matematiku na Katoličkom institutu u Parizu te književnost i jezike na Institutu Sainte-Marie na kojima je stekla bakalaureat, a diplomirala filozofiju 1928. na Sveučilištu u Parizu (Sorbonne). Predavala je na fakultetima (Lycée) u Parizu, Marseillesu i Rouenu. Djela su joj prožeta duhom egzistencijalizma i fenomenologije, a na nju su ponajviše utjecali Leibnitz, Hegel, Marx, Alexandre Kojève, Jean Hyppolite te Jean-Paul Sartre kojemu je bila životna suputnica. Nakon objavljivanja prvoga romana Gošća (L’Invitée, 1943) napustila je sveučilište i posvetila se književnosti. U romanima Krv drugih (Le Sang des autres, 1945), Svi su ljudi smrtni (Tous les hommes sont mortels, 1946) te u drami Beskorisna usta (Les Bouches inutiles, 1945) bavi se čovjekovom odgovornošću prema bližnjemu, dok roman Mandarini (Les Mandarins, 1954), koji je dobio Goncourtovu nagradu, svjedoči o njezinu razočaranju humanizmom. Književnost postupno zamjenjuju eseji (npr. Pir i Kineas – Pyrrhus et Cinéas, 1944) i memoari, u kojima je srž njezine egzistencijalističke misli. Kritika je jednoglasno pozdravila memoare Uspomene dobro odgojene djevojke (Mémoires d’une jeune fille rangée, 1958), Sasvim blaga smrt (Une mort très douce, 1964). Njezino najznačajnije i najutjecajnije filozofsko djelo Drugi spol (Le Deuxième sexe, 1949; hrvatski prijevod 2016), u kojem inaugurira feminističko iščitavanje svijeta, isprva je bilo osporavano ali je postupno zadobilo veliku popularnost. U njem analizira položaj žena tijekom povijesti na fiziološkoj (biološkoj), psihološkoj i intelektualnoj razini te pokazuje da su u odnosu na muškaraca one bile ono ontološko i lingvističko »drugo« te time opresirane. Sukladno stavu egzistencijalističke filozofije da egzistencija prethodi esenciji, odn. bitak bîti, čime je »čovjek svoj vlastiti projekt« (Sartre) te time negirajući esencijalističku pretpostavku da postoji nešto navlastito žensko i navlastito muško, zauzima stav »da se ženom ne rađa nego postaje«, čime je formulirala razliku između spola i roda, kojom razdvaja ženu kao biološko (spol) od žene kao društvenoga i povijesnoga bića (rod). Uzrok je opresije nad ženama društveno-povijesno reduciranje žene na ono ontološko »drugo«, čemu se treba usprotiviti putem egzistencijalnog emancipacijskog stava (egzistencijalni feminizam) koji rod razumije kao društveni konstrukt. Iako isprva zaboravljeno, djelo je postalo temeljni tekst feminističkoga pokreta 1970-ih i nezaobilazna literatura suvremenoga feminizma.