Josip Vončina

Hrvatski jezikoslovac (Ravna Gora, 18. IX. 1932 – Zagreb, 18. X. 2010). Školovao se u Požegi i Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirao narodni jezik i književnost te ruski jezik i književnost i doktorirao 1965. disertacijom Jezik Antuna Kanižlića (Rad JAZU, 368). Bio je korektor i lektor u Školskoj knjizi od 1956., od 1960. asistent na Katedri za povijest i dijalektologiju hrvatskoga jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a redoviti profesor od 1978. Umirovljen je 1999. Od 1991. redoviti član HAZU te tajnik Razreda za filološke znanosti 1997–2003. U bogatoj znanstvenoj djelatnosti pretežu radovi iz povijesti hrvatskoga književnoga jezika, osobito lingvostilističke minuciozne raščlambe starijih tekstova. Čakavskomu, štokavskomu i kajkavskomu kraku povijesti hrvatskoga književnoga jezika dodao je četvrti: ozaljski književnojezični krug (Ozaljski jezično-književni krug, 1968). Objavio je više od 200 rasprava i više knjiga (Analize starih hrvatskih pisaca, 1977; Jezična baština, 1988; Korijeni Krležina Kerempuha, 1991; Preporodni jezični temelji, 1993; Tekstološka načela za pisanu baštinu hrvatskoga jezičnog izraza, 1999). Urednik je i priređivač mnogih izdanja starih pisaca.