Luko Paljetak

Hrvatski književnik i prevoditelj (Dubrovnik, 19. VIII. 1943). Diplomirao je 1968. na Filozofskom fakultetu u Zadru, a doktorirao 1992. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu radom o književnom djelu Ante Cettinea. Radio je u Zadru kao dramaturg i redatelj u Kazalištu lutaka, kao asistent na Filozofskom fakultetu i urednik časopisa Zadarska revija; od 1978. živi u Dubrovniku gdje je urednik časopisa Dubrovnik. Redoviti je član HAZU-a od 1997.

Jedan je od najplodnijih suvremenih hrvatskih književnika s preko 150 knjiga tiskanih do 2019; objavio je četrdesetak zbirki pjesama, desetak zbirki pjesama za djecu (npr. Miševi i mačke naglavačke, 1973; Maštoglavice, 2015), desetak grafičko-pjesničkih mapa, dva romana, a pisao je i drame (Poslije Hamleta, 1993), radiodrame (sabrane u knjizi Kazalište u zraku, 2001), bajke za djecu, dječje i lutkarske igrokaze, haiku poeziju, feljtone, kazališne kritike, književnopovijesne studije i eseje, studije o lutkarskom kazalištu (Lutke za kazalište i dušu, 2007) i dr. Prvim dvjema pjesničkim zbirkama (Nečastivi iz ruže, 1968; Najbliži konac svijeta, 1968) zacrtao je temelje svoje poetske prakse koje će se držati u ukupnome pjesničkom djelu. Njegovo je polazište opća poetizacija svijeta, hiperbolizacija pojedinosti te iznimna versifikacijska umješnost. Humorni i ironijski odmak od pjesničke izravnosti otvara se u ludističkoj zbirci Kockice za staru damu (1975). Svojevrsnim vrhuncem objedinjavanja tradicije i modernosti smatraju se zbirke Pjesni na dubrovačku (1984), Sandosten forte (1987) i Singerica pod snijegom (1994); u prvoj je izraženo poznavanje jezika staroga Dubrovnika, nadopunjeno dodavanjem novoga smisla, poigravanjem i kombinatorikom te dijalogom s djelima starije hrvatske književnosti, što je jedna od glavnih odlika njegova stvaralaštva. Paljetkova lirska filozofija proizlazi iz ideje da je sve prisutno u svemu te da je kreacija u preslagivanju pojavnoga, fikcionalnog i mišljenoga. Tematski i tehnički manirist, često se koristi klasičnom formom, najčešće sestinom i četrnaestercem, ali i distihom, sonetom pa i sonetnim vijencem (Strpljivo stepenište, 2001). Paljetkova navlastitost u kontekstu recentnoga pjesništva ogleda se upravo u prilagodbi vezanoga stiha, rime i tradicionalnih metričkih obrazaca suvremenim temama i motivima, odnosno u postmodernom spoju tradicije i moderniteta. Dubrovačkoj povijesnoj tematici ostao je vjeran i u svojim romanima Skroviti vrt (2004), fikcionalnom dnevniku dubrovačke plemkinje Cvijete Zuzorić, i Marin (2011), biografskom romanu o Marinu Držiću. Plodan je prevoditelj s engleskoga (William Blake, Roald Dahl, Derek Walcott, Oscar Wilde), francuskoga (Antoine de Saint-Exupéry), španjolskoga (Federico García Lorca, Pablo Neruda), slovenskoga (France Prešeren), talijanskoga i ruskoga jezika; najistaknutije mu je prevoditeljsko djelo drugi hrvatski prijevod Uliksa (1991) Jamesa Joycea te prepjevi Shakespeareovih Soneta (1984), Canterburyjskih priča (1986) Geoffreyja Chaucera i engleskih romantičkih pjesnika (Antologija pjesništva engleskog romantizma, 1996). Kao književni znanstvenik i povjesničar okušao se u traduktologiji te u interpretaciji, tekstološkim analizama i studijama iz hrvatske i engleske književnosti (Engleske teme, 1997; Hrvatske teme, 1999; Sastavljanje Orfeja, 2005; Nutarnji rub, 2007; Vanjski rub, 2007), a napose iz dubrovačke književne i likovne tradicije. Dobitnik je Nagrade Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus (1995) i Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (2012).

Ostale važnije pjesničke zbirke: Soneti i druge zatvorene forme (1983), Životinje iz Brehma i druge pjesme (1984), Inventar (1993), Izabrane pjesme za djecu (1996), Izložba minerala (1996), Tvoje poglavlje (1998), Bijela tama (2000), Naglavačke (2000), Crna kronika (2006), Razlozi za nepovjerenje u sustav obrane od tuče (2013), Godišnje doba dana (2015), Sabrane pjesme (I–VI, 2018).